15.04.2013.

Sedam razloga zašto anegdote varaju

Kad god se priča o nedokazanim metodama liječenja, jave pojedinci koji svjedoče kako im je baš ta metoda pomogla (recimo jantarne ogrlice). Uvrijedit će se ako ne uzmete njihovo svjedočanstvo kao dokaz — to im je isto kao da ste ih optužili da lažu.

Svaka takva priča ima tri čina. U prvom vam je loše. U drugom probate neku metodu liječenja X. U posljednjem činu (aleluja!) ozdravite. Da li to znači da vam je X pomogao? Pa, to ovisi o tome što bi bilo u istoj situaciji da niste napravili X. Ako bi jednako ozdravili, to bi onda značilo da X nije bio uzrok ozdravljenja. No vi ne znate što bi bilo da je bilo: sve što znate je da ste ozdravili nakon X. Znači, ozdravili ste zbog X.

Post hoc ergo propter hoc, rekli bi Rimljani. "Dogodilo se poslije toga, znači dogodilo se zbog toga." No, razmislite malo. Beskrajan broj događaja se dogodio prije tog ozdravljenja. Bilo koji od njih, štoviše bilo koja kombinacija njih bi teorijski mogla biti uzrok. Zašto je onda baš vaša metoda među njima posebna?

Reći ću vam zašto vam se čini da je posebna: za razliku od velike većine ostalih stvari koje su se dogodile, ova se dobro uklapa u priču. Htjeli ste ozdraviti, pokušali ste nešto kako bi ozdravili, i onda ste ozdravili. No, to nije dovoljno dobar argument. Postoji cijeli spektar statističkih i psiholoških fenomena koji nas može zavarati da postoji uzročno-posljedična veza, iako je nema. U ovom članku vidjet ćete neke od njih.

1. Spontani oporavak

Većina bolesti dolazi do svog prirodnog vrhunca, nakon kojeg se stanje više ne pogoršava. Ako bolest nije smrtonosna ili kronična, samoiscjeljujući procesi našeg tijela obično sami dovode do poboljšanja. A kad smo na vrhuncu bolesti, baš tada smo najmotiviraniji uzimati lijekove da nam pomognu — iako je lako moguće da bi jednako brzo ozdravili i bez njih.

Svaka zarasla posjekotina je dokaz da ljudski organizam može popraviti oštećenja do određene mjere. Čovjeku neće narasti nova ruka ako je odsiječete, ali bi mogao vrh prsta u nekim slučajevima. Jetra se može regenerirati iz svoje četvrtine, a druge životinje mogu regenerirati kompleksne organe poput repa ili kraka. Razmislite i o ovom: koliko ste puta dobili virozu u životu? Kako ste od nje ozdravili? Činjenica da ste se razboljeli ne znači da vas virus želi ubiti. Njegova jedina svrha je razmnožavanje, a ispostavilo se da se virus puno bolje razmnožava ako je žrtva živa i širi zarazu unaokolo.

Učinkovitost liječenja uvijek mora usporediti sa spontanim ozdravljenjem slične skupine pacijenata, ili s pacijentima koji primaju drugačiju terapiju. Bez detaljnih statistika o rezultatima praćenja većeg broja pacijenata, nije razumno tvrditi kako metoda stvarno pomaže.

2. Placebo-efekt

Ovaj efekt smo naučili koristiti od malih nogu. Svaki put kad smo plačući došli mami da nas poljubi u bolno mjesto i nakon toga sretno otrčali, iskoristili smo moć placeba.

Placebo-efekt je u stvari široki spektar fenomena kojima je zajedničko da uzrok olakšanja ili ozdravljenja nije u lijeku ili postupku, nego u pacijentovom doživljaju liječenja. Ti učinci variraju od pukog umišljanja da nam je bolje, do stvarnih fizioloških reakcija organizma. Ponekad se te fiziološke reakcije čine čudesnima, kao da umom mijenjamo stvarnost — no, nije baš tako. Mozak je fizički organ kao i svaki drugi, njegove reakcije su fizičke i utječu na ostatak našeg tijela, između ostalog i na hormone, imunološki sustav i druge funkcije koje su ključne za razvoj i doživljaj naše bolesti.

Kvalitetne znanstvene studije kontroliraju na placebo tako da uvijek uspoređuju razliku u učinkovitosti s kontrolnom skupinom koja je tretirana identično, osim u jednom detalju: sastojku koji je ključan za izlječenje. Nijedan pacijent ne smije znati da li primio pravu ili lažnu terapiju, jer svijest o tome može utjecati na njegov subjektivni osjećaj, ili čak i objektivno stanje.

3. Pristranost u izvještavanju

Ljudi kojima alternativne terapije nisu pomogle da prežive nažalost više nisu tu da nam ispričaju svoju priču. Osobne anegdote koje možete čuti iz prve ruke su stoga u pravilu one koje imaju dobar završetak. Ljudi vole ispričati priče o tome kako su pokušali nešto novo i nekonvencionalno, kako su drugi bili sumnjičavi, ali oni su ipak hrabro ustrajali i dokazali na vlastitom primjeru. S druge strane, oni koji su se razočarali, ili se možda osjećaju posramljeno što su se ponadali, nemaju istu potrebu za prepričavanjem.

Sličan problem nalazimo i u publikacijama, jer se iznimni događaji objavljuju češće od svakodnevnih. Ono što je neobično i neočekivano nam je zanimljivo i čini se da nosi više informacije. S druge strane, ako rezultat istraživanja ispadne očekivan ili razočaravajući, njega će urednici, novinari, pa i sami istraživači ignorirati ili barem gurnuti u drugi plan. Stoga postoji velika vjerojatnost da ćemo prije čuti za malo i nepouzdano istraživanje u kojem se neki lijek pokazao efikasnim, nego puno veće istraživanje koje je pokazalo da isti taj lijek nema učinka. Ne samo da javnost neće čuti za njega, nego se nerijetko događa da takvi tzv. negativni rezultati nikad ne vide svjetlo dana.

Boriti se s pristranim izvještavanjem nije jednostavno. U medicini se koriste registri kliničkih istraživanja koji bi trebali zabilježiti sve pokušaje testiranja lijeka prije nego što se znaju rezultati.

4. Kriva dijagnoza ili prognoza

Ljudi imaju običaj pretjerivati kako bi njihova priča zvučala dramatičnije. "Liječnici su mi dali samo još dva mjeseca života." "Službena medicina je digla ruke." Ove priče zvuče malo neuvjerljivo. Vrlo je neobično od liječnika da se upušta u tako nezahvalne prognoze, a čak i kad se neki pojedinac odvaži, teško se može zamisliti kako bi svi liječnici imali isto mišljenje da ih se pita.

Često je i originalna dijagnoza ili prognoza netočna. Nekad liječnici pogriješe. Ponekad izlijeću s pesimističnim dijagnozama prije nego što su sigurni. To ima smisla ako mislite da je bolje upozoriti, ili čak zastrašiti pacijenta kako bi ga motivirali da se na vrijeme počne baviti svojim problemom.

Na taj način možemo dobiti "čudesno" ozdravljenje koje to uopće nije. Nakon što mu liječnik potvrdi da je zdrav, pacijenta više nije previše briga da li je stvarno ozdravio ili nikad nije ni bio bolestan. Štoviše, priča kako je pobijedio opaku bolest je puno zanimljivija i više će se prepričavati nego "mislio sam da imam rak, ali se ispostavilo da je to bio lažni alarm".

Kvalitetna istraživanja će uvijek biti opreznija pri utvrđivanju točne dijagnoze, i imat će precizne kriterije što spada u određenu kategoriju. Tako se u velikoj mjeri uklanja ljudska pristranost.

5. Povratak srednjim vrijednostima

U situacijama kad naše trenutno stanje slučajno varira oko neke srednje vrijednosti, svaki put kad nam se stanje pogorša povećava se i vjerojatnost da će nam već sutra biti bolje. Dokle god metodu koristimo samo kad nam je iznadprosječno loše, za očekivati je da će nam nakon nje biti bolje pukim slučajem. Ovo je čisti statistički efekt kojeg će vrlo lako proći "ispod radara" — zato pročitajte epizodu iz serije članaka o varljivoj statistici na tu temu.

6. Pristranost prema jednom ishodu

U želji da što prije ozdrave, ljudi često u isto vrijeme pokušaju liječenje dokazanim i nedokazanim metodama. Nakon što im se stanje popravi, skloniji su uspjeh liječenja pripisati nedokazanoj metodi nego onoj koju smatraju "konvencionalnom". Zašto?

Puno je razloga zašto ljudi simpatiziraju nedokazane metode. Ljudi su skloni navijati za one koje percipiraju kao slabije, kao izazivače "establišmenta". Uz to, imajte na umu da "alternativa" gotovo po definiciji ima neka svojstva koje ju čine atraktivnim.

Naime, da bi neka metoda liječenja bila popularna potrebno je da bude učinkovita ili barem da se ljudima doima učinkovitom. Od otkrića penicilina naovamo, naše intuicije oko toga što je stvarno medicinski učinkovito a što nije nisu bile pouzdan način za otkrivanje novih lijekova. Budući da tek mali dio svih kandidata za lijek stvarno liječi, i budući da nas tek mali dio tih stvari privlači, ispada da većina metoda koje se intuitivno čine ljekovitim u stvari — nisu.

Sve to dodatno pojačava dobro dokumentiran psihološki efekt koji se naziva "sklonost potvrdi" (confirmation bias). Ljudi su skloni pamtiti samo dokaze koji potvrđuju njihovo postojeće mišljenje, a izbjegavaju, zaboravljaju ili podcjenjuju suprotne dokaze (vidi pitalicu 2-4-6 za primjer). Ako su zainteresirani da potvrde sebi i drugima da su bili u pravu, biti će vrlo široke ruke u prihvaćanju argumenata za, a s druge strane će postaviti vrlo visoke kriterije za sve dokaze koji im se ne sviđaju.

Znanost se bori protiv te prirodne ljudske težnje discipliniranim bilježenjem svih podataka — bez obzira da li nam idu u prilog ili ne — te provjeravanjem rezultata od strane nezavisnih istraživača.

7. Poboljšanje nije isto što i izlječenje

Povremeno se može dogoditi da dobijemo dobru vijest ili da se osjetimo bolje. Optimizam, uzbuđenje i olakšanje koje slijedi može se emotivno protumačiti kao kraj muka i konačno izlječenje. Nažalost, to nije uvijek tako. Kod nekih bolesti se tek naknadno pokaže da je poboljšanje bilo privremeno i da nismo izliječeni.

Posebno je tužno kad ljudi, ohrabreni početnim iskustvom, odbijaju uopće uzeti u obzir da bitka možda još traje. Svako "negativno" razmišljanje oni doživljavaju kao poraz, kao povratak u bolesno stanje. Takav stav nije razuman. Optimizam može biti dobar za oporavak, ali nemojmo očekivati da će nas izliječiti sam od sebe.

Kvalitetna istraživanja ne izvode zaključke već kod prvog znaka ozdravljenja. One prate pacijente kroz dulji period, bilježe sve promjene i stanja, bez obzira jesu li one povoljne ili nepovoljne po tu metodu. Tek tako možemo saznati koji je stvaran učinak terapije.

Zašto anegdote nisu dovoljne

Ovo su tek neki od razloga zašto anegdote nisu toliko uvjerljive koliko se ljudima čine. Nepreciznost je prevelika, značaj neobičnih slučajeva je pretjeran, a uzročno-posljedična veza je puna šuma. U okruženju u kojem smo evoluirali, anegdote su bile koristan način dolaska do informacija. No, danas je svijet postao puno kompliciraniji, ljudi i njihovih priča ima previše, a naša želja da povjerujemo tim pričama ostala je ista. Upravo zbog ovih ljudskih nesavršenosti izmislili smo mehanizme poput višestrukih provjera, preciznih mjerenja, statistike i znanosti općenito. Iako oni ne pobuđuju iste osjećaje kao nečija dirljiva životna priču, ima puno više smisla oslanjati se na njih kad želimo doći do prave istine.

Tweet