28.11.2013.
Razlozi i izgovori
Ovaj vikend je referendum za definiciju braka, i to me podsjetilo na kratku epizodu od ovog proljeća. Jednu nedjelju, dok su se prikupljali potpisi za referendum, šetao sam bebu u kolicima i nešto trebao pričekati ostatak svoje uže obitelji. Učinilo mi se zgodno zadržati se kod njihovog štanda, ispred lokalne škole u kojoj se u isto vrijeme održavala misa i izbori :)
Dok sam tako gledao kolika je posjećenost i kakvih ima komentara, jadna starija gospođa je pitala što se to potpisuje. "Skupljamo potpise da je brak jednako muškarac plus žena! Ako ste zato, potpišite." (Kao da je riječ o facebook anketi, a ne pravnoj akciji za izmjenu temeljnog dokumenta države koja će nas koštati 40+ milijuna kuna.) Starija gospođa se na to vidno uznemiri, iskrivi lice u grimasu i s gađenjem odgovori da nije. "Onda nemojte potpisivati!" odlučno joj odgovori žena s druge strane stola, pa nakon par sekundi, puna prijezira, pita: "A za što ste vi, da se dva muškarca mogu vjenčavati?!" Nato se ova zbuni i nakon desetak sekundi tišine počne objašnjavati da ju je krivo shvatila i da će potpisati.
U malo vremena postalo mi je jasno da emocije ključaju oko ovog štanda. Ljudi su se toliko uznemirili, mozgovi im preplavljeni hormonima, oči i uši zaslijepljene u tolikoj mjeri da najosnovnije informacije nisu mogli normalno percipirati. Gotovo svatko tko je prolazio kraj štanda je imao neku reakciju: jedni su joj se obradovali, drugi su prezirno frktali nosom, školarci su se uglavnom cerekali i pokazivali prstom na starije gospođe aktivistice. Čak i moja pojava je budila oprez kod tih gospođa. Što taj čovjek radi, zašto se tu mota? Iako sam s malom bebom predstavljao baš ono u čije ime su to radili, budno su stražarili nad potpisanim papirima kao da ću svaki čas baciti bebu na pod i početi uništavati štand.
Dva značenja riječi "razlog"
Važno je hoće li referendum proći. No, mislim se da je možda važnije od toga pitanje: zašto? Iz kojeg razloga ljudi glasaju "za"? No, prvo, da pojasnim što mislim riječju "razlog".
U jednom smislu, razlog je uzrok: bilo mi je hladno, pa sam ugasio klimu. U drugom smislu, razlog je opravdanje: ima smisla ugasiti klimu, jer moramo uštedjeti na računu od struje. Osjećaj hladnoće je uzrokovao moje gašenje klime, iako možda uopće nisam bio niti svjestan da je baš to bio uzrok. Štednja je možda jednako pametno opravdanje za gašenje klime. Ona je mogla biti uzrok za moj postupak, ali ja bi je ugasio bez obzira na to da li trebamo štedjeti ili ne; stoga štednja nije moj razlog, iako sam je možda iskoristio kao izgovor.
Može postojati puno potencijalnih opravdanja za neki stav ili ponašanje. Međutim, ako nisi upoznat s pojedinim opravdanjem, ili ga ne razumiješ, ili ako bi jednako mislio i da navedeno opravdanje ne vrijedi, teško možeš tvrditi da je to uzrok tvog ponašanja. U takvim slučajevima ta opravdanja koristiš kao izgovore. Izgovori mogu sami po sebi biti valjana i nevaljana opravdanja, mogu se koristiti i svjesno i nesvjesno — no to u stvari nije bitno ako raspravljamo o uzrocima nečijih stavova.
Zašto su ljudi protiv homoseksualaca?
Biblija je tipičan izgovor, no ona je samo trag vremena i prostora u kojem je nastala. Židovska tradicija iz tog doba jest protiv homoseksualnosti, no isto tako je protiv tisuća drugih stvari, od miješanih tkanja u odjeći, preko dozvoljenih frizura, do morskih plodova i tetovaža. Da su religijski propisi pravi razlog, vidjeli bi pobunu protiv toliko stvari da homoseksualci vjerojatno ne bi ni stigli na red.
Oni koji ne žele zvučati previše tradicionalno ili klerikalno, umjesto Mojsijevog pozvat će se na Zakon prirode. Opet, teško mi je povjerovati da je to pravi razlog većine zagovornika referenduma, jer ga ne povlače konzistentno. Ako misliš da je neko ponašanje protuprirodno, onda bi valjda po istom načelu protestirao i protiv aviona ("da je Bog htio da čovjek leti, dao bi mu krila"), hidrocentrala, antibiotika, GPS-a... Argumenti iz prirode koji se povlače na tu temu govore mi da pravi razlog leži negdje drugdje.
Još jedan tipičan odgovor je briga za društvo. Navodno se puno ljudi brine kako će istospolni brakovi narušiti delikatno društveno tkivo i označiti kraj svega što je dobro i pristojno. Logičko obrazloženje tog straha je tako složeno i nategnuto da, iskreno, nisam siguran da ga razumijem. No moje razumijevanje tog objašnjenja ionako nije važno, jer ga niti velika većina glasača sigurno ne razumije. Možda stvarno negdje na svijetu postoji dobro opravdanje za protivljenje homoseksualnom braku, no to nije razlog ljudi koji će presuditi na referendumu.
Što su onda pravi razlozi, uzroci zašto se ljudi protive istospolnim brakovima? Teško je reći, ali čini se kako neke faktore koji utječu na "obične" ljude možemo prepoznati.
Tradicija
Jedan od razloga je sigurno tradicija. Naučili smo na jedno i plaši nas kad se to mijenja. Promjena uvodi neizvjesnost, traži od nas da razmislimo, da otkrijemo prave razloge iza uvriježenih stavova. Promjena je neugodna, naporna i rizična stvar. I zato je ne volimo.
Kad sam promatrao potpisnike za referendum, učinilo mi se kako su stariji građani puno pozitivnije reagirali prema toj akciji. U njihovo doba ljudi se nisu baš izjašnjavali kao homoseksualci, ili da nisu htjeli sebi priznati kako imaju takve sklonosti. Mlađe generacije su odrasle u sasvim drugačijem miljeu američkih serija i općenito tolerantnije suvremene kulture. Čini se da podaci tu razliku u dobi potvrđuju.
Identitet
Veliki dio priče je i grupni identitet, a to vrijedi za obje strane. Glasovanjem sami sebi potvrđujete pripadnost grupi, kolektivu na kojeg se možete osloniti za pomoć protiv "onih drugih". Na kraju krajeva, katolička crkva je protiv istospolnih brakova, i svi koji je slijepo slušaju također moraju biti protiv.
Jedna od potvrda ove teorije je i simbolična priroda ove bitke oko referenduma. Sam Ustavni sud je pojasnio kako ova izmjena Ustava ne može utjecati na prava ljudi u istospolnim zajednicama. Definicija braka na predložen način, sama po sebi, ne priječi homoseksualcima da usvajaju djecu ili druge stvari koje za-aktivistima smetaju. Radi se samo o riječi "brak", samo o simbolu. Moguće je imati obitelj i bez tog simbola.
Homoseksualci bi mogli imati praktički jednaka prava i bez braka, ali i mnogim protiv-aktivistima je taj simbol važan sam po sebi. Oni baš žele "brak", a ne nekakav drugi naziv. Nekima je to simbol prihvaćanja, nekima je to možda tradicija i od religijske važnosti. Bilo kako bilo, ljudima su simboli važni kao i opipljive stvari.
Ljudima se to gadi
No, postoji još jedan popularan razlog. Jednostavno, ljudima se to gadi.
Kad ovako to napišem u četiri riječi izgleda vrlo nesofisticirano i nebitno, ali mislim da je to od svih razloga najbliži srži problema. Ljudima se gadi kad vide da netko pije mokraću, jede gliste, ljubi se u javnosti ili kopa nos. Isto tako, većina ljudi ima instinktivno negativnu reakciju prema seksualnoj privlačnosti između dvije žene, a pogotovo između dvojice muškaraca. I umjesto da stanu na tome kako ne moraju sve stvari biti po svačijem ukusu, počnu izvlačiti zaključke kako je to moralno neprihvatljivo, društveno korozivno, Bogu mrsko i, nadasve, okrenuto protiv male dječice.
Poznato je kako je gađenje povezano s homonegativnosti i općenito s osjećajem za moralnost. Klasični eksperimenti na tu temu pokazuju da je dovoljno da nam netko usmrdi sobu, pa da se naše moralne procjene postrože (članak). Ljudi koji su gadljiviji manje odobravaju ponašanje homoseksualaca (članak), a osjećaj gađenja povećava predrasude prema njima (članak).
Kako mene to ne smeta?
Mogu vam reći kako to da ja ne osjećam naročito gađenje oko homoseksualaca. Prvo, ne razmišljam o tome. Jednostavno, jel' da? Da vam iskreno priznam, ne razmišljam o tome kako se bilo tko drugi seksa. Da mi te misli često padaju na pamet, bio bih sklon glasati da se zabrani spolno općenje puno šire populacije, počevši od onih gospođa sa štanda. Ili bih možda počeo od svojih roditelja i time, paradoksalno, učinio vlastito postojanje ilegalnim.
Drugi razlog za kojeg mislim da utječe je što sam s vremenom "otupio" na te "devijacije". Kad sam bio jako mlad i neiskusan, to me je više šokiralo i zbunjivalo. No, vrijeme je pokazalo da u toj ljudskoj varijaciji nema toliko tajanstvenosti niti strahota kao što je moja mašta predviđala. Vidio sam kako i takvi ljudi vode obične, svakodnevne živote. Vidio sam kako je Zapad zadnjih desetljeća postao tolerantan na tu ljudsku osobinu, i ništa loše im se nije dogodilo. Štoviše, mislim da su tamo ljudi sretniji sa sobom i društvom, barem u tom pogledu.
Otvaranje novim iskustvima, što osobnim, što preko Interneta, filmova, serija; razmišljanje o tome koliko je što na svijetu važno, koliko su naši stavovi u skladu s onim što si zamišljamo — čini mi se da je to put da postepeno pređete preko svojih urođenih averzija. Nakon nekog vremena jednostavno zaboravite da bi vas nešto trebalo smetati ili zabrinuti. A nakon još malo vremena zaboravite zašto ste ikad mislili da bi nečije seksualne preferencije trebale biti vaš problem.
