25.01.2013.
Flaškola
Nedavno je jedan kolega na poslu izjavio kako može razlikovati Coca-Colu iz limenke od one iz plastične boce. Većina nas je bila skeptična. Nema nikakve razlike u okusu kole zbog ambalaže... zar ne? Nizale su se teorije u prilog jedne i druge strane. Jedini način da riješimo to pitanje bilo je testiranje.
Kupili smo jednu veliku limenku Coca-Cole i jednu u plastičnoj (PET) ambalaži, označili dvije staklene čaše (nikakve plastične ne dolaze u obzir ;) i ustanovili protokol. Dok kušač ne gleda, glavni skeptik ("točilac") uliti će malo kole iz boce u jednu čašu po svom izboru, i još malo kole iz limenke u drugu čašu. Zapisničari će zapisati u kojoj čaši je koje piće. Zatim se kušač vraća, ispituje sadržaj čaša — miriše, kuša, proučava boju, što god želi. Kad donese odluku, na svoj papirić zapiše u kojoj čaši (A ili B) misli da je kola iz limenke i taj papirić ne pokazuje do kraja testiranja.
Utvrđen je i kriterij uspjeha. Da bi kušač dokazao da može razlikovati kole, mora pogoditi u barem četiri od pet pokušaja. Kod svakog pokušaja čaše se prazne i točilac ponavlja postupak (svaki put slučajno odabire u koju čašu će točiti što). Na kraju petog pokušaja, njegov papirić se uspoređuje s popisima zapisničara da se utvrdi koliko je imao pogodaka.
Kokakologija
E sad, ovaj test je bio daleko od pravog znanstvenog. Padaju mi na pamet bar četiri stvari koje bi ozbiljno istraživanje moralo uzeti u obzir, a mi smo iz praktičnih razloga ignorirali.
Najvažnije je što je broj pokušaja bio premali. Postojala je vjerojatnost od 18,75% da bi kušač uspio proći naš test pukim slučajem. Pravo ispitivanje bi održalo puno više kušanja i koristilo bi više različitih boca, limenki i čaša, sve u cilju smanjenja rizika od slučajnosti i raspršenja utjecaja nepoznatih faktora.
Druga primjedba je da su varijacije među kolama mogle biti bolje kontrolirane. Poanta je da testni uzorci budu što je moguće sličniji po svemu, osim po kriteriju za koji se testira — u ovom slučaju to je materijal ambalaže. Oba proizvoda su bile iz iste trgovine, zatvorene i (koliko smo mogli procijeniti) iste temperature. Taj dio je bio OK. No, limenka je bila od pola litre, dok je plastična boca bila od dvije litre. Prilikom ulijevanja je veća možda pravila više pjene, što je moglo utjecati na okus. Bilo bi bolje da su bile iste veličine. Također, zbog naše lijenosti čaše nismo prali nakon svakog kušanja, nego smo ih samo istresli — to je teorijski moglo rezultirati miješanjem dvaju okusa.
Treće, test nije bio dvostruko slijep. Kušač nije mogao vidjeti gdje je što uliveno, ali drugi sudionici testiranja su mogli vidjeti sve. Netko od njih je mogao svjesno ili nesvjesno signalizirati kušaču u kojoj čaši je što. Stoga bi bilo bolje da oni koji znaju gdje je kola iz limenke ne budu u prilici nikako komunicirati s kušačem.
I, na kraju, uzorci nisu bili ispravno randomizirani. Idealno, odabir u kojoj čaši će biti koje piće ne smije donositi čovjek, nego se u svakom krugu baca novčić. Ovako se moglo dogoditi da kušač i točilac unaprijed dogovore o redoslijedu točenja, ili da kušač psihološki predvidi gdje će mu točilac servirati koje piće. (Ako ne vjerujete da je ljudsko ponašanje predvidljivo, pokušajte igrati kamen-škare-papir protiv kompjutera.)
Iako se možda čini smiješno kad o tim mjerama govorim u kontekstu našeg testa, ozbiljni znanstveni eksperimenti poduzimaju sve ove mjere kako bi minimizirali mogućnost krivog zaključka.
Koja je ambalaža bolja?
Zanima vas kakav je bio rezultat? Naš kušač je uspio pogoditi gdje smo ulili kolu iz limenke samo u dva od pet kušanja. Kad smo ga pitali je li bio primijetio ikakvu razliku između pića u dvije čaše, nakon što ih je detaljno proučavao i srkao iz njih, izrazio se na živopisan način koji neću ovdje doslovno prenositi. Dovoljno je reći da je izrazio frustraciju što nije osjetio razliku koju je očekivao.
Kad piješ kolu utočenu iz limenke, može ti se učiniti da je nekako bolja nego kad si je pio utočenu iz plastične boce. No, koliko se možemo osloniti na taj osjećaj, ako nas vlastite oči varaju? Znamo kako ono što vidimo utječe na naš doživljaj onoga što smo čuli — pogledajte fenomen poznat kao McGurk-efekt:
Na isti način nam se čini kako je sve što utječe na naš dojam Coca-cole okus pića u našim ustima, dok je u stvari istina puno kompleksnija. Čim limenku izbacimo iz konteksta, kad ostanemo samo s dvije iste čaše napunjene tekućinom koja je na okus identična, naš doživljaj je smanjen i prisiljeni smo priznati da ne primjećujemo razliku.
Flaška
Flaška je staklena boca u neoprenskom omotaču, koja košta preko 200 kuna. Čini vam se puno? E, pa vidite, Flaška nije obična flaša. Njeno staklo je programirano tako da običnu vodu iz pipe informira i mijenja joj strukturu. Voda utočena u Flašku postaje slična izvorskoj, puno zdravija.
Programirano staklo? Informirana voda? Što to znači? Dobro pitanje. Davor Horvatić s PMF-a je kontaktirao njihovog distributera u Hrvatskoj, Biovegu, tražeći odgovornost u oglašavanju. Poslao im je konkretne studije o pamćenju vode, koje pokazuju kako njihov proizvod ne može ni raditi. Biovega je tada zatražila testiranje od Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), koji je nakon preko 40 fizikalnih, kemijskih i bioloških testova zaključio da je voda koja je izašla iz Flaške bila identična onoj koju su u nju ulili.
Cijela priča je bila prikazana na emisiji "Potrošački kod". Pokazano je kako proizvođač kupuje boce od tvornice staklene ambalaže, slaže ih u sobi ispred "orgonskih topova" i onda prodaje kao "energizatore" vode.
Flaška d.d., inače slovenska tvrtka, je na zahtjev Biovege i HZJZ-a uklonila tvrdnje o blagodatima informirane vode i svega što je sugeriralo da boca mijenja vodu, na materijalima namjenjenima hrvatskom tržištu (one su i dalje ostale na drugim jezicima, iako ponegdje uz ograde da se tvrdnje temelje na "alternativnim" testovima). Na hrvatskim Web stranicama firma je objavila i izjavu za javnost, u kojoj pojašnjava situaciju u Hrvatskoj i svoje postupke. Pri kraju teksta piše:
Budući da klasična znanost i kapitalistički snažna industrija definiraju "pravila igre" (...) često se nalazimo u situaciji, da moramo dokazivati svoj legitimitet. (...) Voda nije samo molekula H2O, već u sebi skriva i manje poznate osobine, koje, nažalost, suvremena znanost s današnjom tehnologijom i današnjim analitičkim načinom razmišljanja ne uspijeva niti izmjeriti, niti razumjeti.
No, to što suvremena znanost ne može izmjeriti te "manje poznate" osobine vode, ne znači da nitko nije u stanju. Flaškine stranice imaju popis certifikata i drugih dokumenata koji potvrđuje da je voda objektivno promjenjena. Tu su rezultati testiranja korjenima luka od strane privatnog istraživača Petera Firbasa, koji tvrdi kako biljke bolje rastu u vodi iz Flaške. HUPED je izdao službeni certifikat kojim potvrđuje da Flaška "dokazano energizira i poboljšava kvalitetu vode".
Pa ipak, ta naša suvremena znanost, sa svim svojim fizičarima, kemičarima, superkompjuterima, skupim instrumentima, revolucionarnim lijekovima, gigantskim sudaračima atoma, roverima na Marsu i drugim čudima, jednostavno još nije sposobna izmjeriti navedene efekte. Čini se kako nisu na tom stadiju napretka kao privatni istraživač Peter Firbas i njegov luk.
Ali, čekajte malo. Postoji li ijedan razlog zašto testiranje lukom ne bi smatrali suvremenom, analitičkom znanošću? Umjesto da pruža usluge izdavanja certifikata, zašto gospodin Firbas (ili netko drugi tko misli da u tome ima nešto) ne dokumentira pravi eksperiment kojim bi objektivno pokazao da uistinu postoji razlika u rastu biljaka ovisno o tome je li staklo "programirano" ili nije. Takav eksperiment bi trebao obratiti pažnju na sve stvari koje sam spomenuo ranije: trebao bi biti ispravno randomiziran, kontroliran i oslijepljen, s unaprijed utvrđenim postupkom i statistički ispravno obrađenim rezultatima. Ako bi dobro osmišljen i odrađen test dao pozitivne rezultate, brzo bi se pojavili drugi koji bi ga nezavisno ponovili i to bi bilo dovoljno da stvori senzaciju u znanstvenom svijetu i učini ga planetarno poznatim.
Ipak se kreće
Službena izjava Flaške završava uzvikom Eppur si muove! Ta rečenica pripisuje se Galileu Galileiju, koji je ispred Inkvizicije Katoličke crkve bio prisiljen izjaviti kako "se odriče, proklinje i mrzi" svoje mišljenje da Zemlja nije središte svijeta i da se kreće. Legenda kaže kako je na izlasku Galileo buntovno promrmljao "ipak se kreće".
Paralela je jasna. Kao što je Crkva koristila svoju moć da suzbije znanstvena otkrića koja im nisu odgovarala, tako danas državni organi, institucije i pojedini znanstvenici koriste svoj autoritet da zabrane suvremenim genijima poput autora Flaške da iznesu svoje inovacije i pri tom možda nešto zarade. Moderni inkvizitori možda mogu prisiliti pojedince da izmjene svoje promotivne materijale, ali time neće zaustaviti Zemlju, niti će spriječiti programirano staklo da i dalje informira i energizira vodu.
Jer, čak i ako laboratorijska mjerenja ne mogu utvrditi razliku između informirane i neinformirane vode, postoji još važniji dokaz da Flaška funkcionira: zadovoljstvo korisnika. Web site Flaške je pun citata ljudi koji tvrde da im je okus vode iz programirane boce bolji, čaj ima ljepšu boju, itd. No, iskreno govoreći, da sam ja dao 300 kuna za staklenu bocu, i meni bi voda iz te boce bila jako ukusna. Kako onda provjeriti da je uzrok takvog okusa stvarno baš postupak programiranja, a ne subjektivan doživljaj?
Izgleda da proizvođaču nije palo na pamet testirati vodu iz Flaške na način koji smo mi testirali kole. Uzmu, recimo, tridesetak boca koje su stigle iz tvornice, označe ih redom brojevima i postave ispred orgonskih topova. Dođe komisija i baca novčić ispred svake boce — novčić određuje da li će se orgonski top uključiti ili ne. Komisija zapiše koje su od označenih boca bile "programirane" a koje nisu, i ode. Zatim se boce daju korisnicima koji ne znaju tu informaciju. Oni ih normalno koriste i nakon nekog vremena jave jesu li primijetili kako je voda iz njihovih boca nekako "bolja". Na kraju se usporede mišljenja korisnika s evidencijom programiranja, i vidi se da li postoji značajna korelacija. Ako nema neke bitne razlike u okusu između programiranih i neprogramiranih boca, onda proizvođačeva teza ne drži vodu(kužite? "drži vodu" hihi).
Baš se čudim kako mu taj test nije pao na pamet! Gotovo ništa ne košta, nisu vam potrebni skupi instrumenti niti diplome, ne treba nikakva dozvola od strane Inkvizicije, ne morate povlačiti veze u državnim institucijama, niti tražiti članstvo u masonskim ložama. Cijeli posao možete obaviti u svom dnevnom boravku, a čim se i drugi mogu uvjeriti da je eksperiment pošteno proveden a rezultati ponovljivi, jednostavno rješavate sve probleme s "legitimitetom" vaših tvrdnji. I ne, nije ključno da li itko može na zadovoljavajući način objasniti kako programiranje stakla funkcionira. Ne trebaju se ti rezultati uklapati u postojeće "dogme" i "predrasude" znanosti. Sam dokaz postojanja tog efekta je dovoljan, pa neka se netko drugi misli kako će tu činjenicu pomiriti s drugim dokazanim činjenicama o svijetu oko nas.
Pravi Galileo imao je takve dokaze i bio je kažnjavan što ih iznosi (u kontekstu teorije heliocentrizma). Današnji "Galilei" su "kažnjavani" zato što odbijaju iznijeti dokaze za stvari koje tvrde. Onaj tko se pretvara da ne razumije u čemu je razlika između te dvije situacije time više govori o sebi nego o drugima.
