Zašto ti ne vjerujem

Ti si aktivist, osoba koja se odlučila aktivno posvetiti rješavanju problema koje muči ne samo tebe nego širu zajednicu. Ti i tvoja ekipa ste inače dobro prihvaćena u društvu. Doživljavamo vas kao pozitivne likove jer žrtvujete svoje vrijeme i energiju za opće dobro. Ali ja ti ne vjerujem.

Nije uvijek bilo tako. Nekad su mi aktivistički sajtovi bili omiljeno sredstvo informiranja. S užitkom sam gledao društveno angažirane dokumentarce i upijao informacije koje su servirali u pamfletima. Mislio sam da se tamo nalazi prava istina, nešto što ne možete naći u plaćeničkim medijima ili čuti od "establišmenta". Vjerovao sam "običnim" ljudima jer sam vjerovao njihovim motivima. Ali u tome sam bio u krivu.

I sâm sam neka vrsta aktivista, nemam drugih motiva za ovo što pišem osim da učinim svijet mrvicu boljim. Stoga sve što pišem o tebi vrijedi i za mene. I zato ne mislim kako je moja motivacija dovoljan razlog da mi drugi vjeruju.

I onda, zašto ti ne vjerujem?

Ti si već došao do zaključka.

Marksistički aktivisti su zaključili kako kapitalizam ne može funkcionirati, oni za organski razvoj kako je GMO tehnologija zlo, anti-nuklearci misle da su nuklearne elektrane problem a ne rješenje energetske krize, borci za kršćanska prava misle da rade moralnu stvar. Faza kad su prikupljali argumente obje strane debate, takva kakva je nekad bila, sad je iza njih. I ti si se uvjerio u ispravnost svog zaključka, i još ti samo preostaje da uvjeriš i mene.

Ako se neki aktivist i predomisli u nekom trenutku, to ne mijenja ništa. Aktivist bez čvrstog uvjerenja nikome nije zanimljiv; štoviše, za očekivati je kako će izgubiti podršku svojih suboraca, biti proglašen izdajicom i prodanom dušom. Neki od njih (npr. Mark Lynas) će možda i ostati aktivni, ali po mojem iskustvu većina njih prestaje biti aktivist i njihov glas se izgubi. Ili odaberu neki drugi cilj i postanu aktivisti za neki drugi cilj.

OK, doći do zaključka nije samo po sebi loše. Sve ovisi o pitanju. Ono što je problem su upravo ona pitanja kod kojeg je objektivnoj osobi jasno da nisu zaključena i da ima puno razumnih razloga koji nas sprječavaju da zatvorimo vrata za mogućnost da smo u krivu. Ti nemaš nikakvu tajnu informaciju koja ti je omogućila da dođeš do kraja puta — ti si samo odlučio da ti je dosta putovanja.

Ne kažem da si potpuno gluh za kontraargumente. Svaka čast onima koji imaju snage da stalno preispituju svoje zaključke. Samo sam svjestan kako ti posvećivanje previše energije jednoj opciji praktički oduzima mogućnost da objektivno promotriš svoje stavove. Koliko ljudi ima snagu reći "sad vidim kako sam potrošio dobar dio svog života uzalud"?

Imaš uske interese.

Svijet oko nas je beskonačno složen, a energija koju imamo da se s njim nosimo je vrlo ograničena. Te dvije činjenice prisiljavaju nas da biramo bitke, usredotočimo se na nešto što nam se čini naročito važno ili naročito "naše". Zato aktivisti obično imaju usko definirane interese.

Kao obični ljudi imamo puno interesa: i zdrav okoliš i ekonomski prosperitet, i plitku zabavu i visoko kulturno uzdizanje, budućnost naše djece i uživanje u ovom trenutku. Nažalost, nerijetko su ti interesi u konfliktu. Ponekad moramo raditi kompromise i zaključiti koliko ćemo morati naštetiti jednom cilju kako bi više dobili za drugi. No, ti sebično guraš samo svoj uski set interesa, zanemarujući ili podcjenjujući druge.

Gledaš na svijet crno-bijelo.

Aktivist mora imati neprijatelja kojeg demonizira i cilj koji idealizira. Ta dva ekstrema mu daju motivaciju i jasnoću vizije. Nisi efikasan vojnik ako svaki put prije povlačenja okidača razmišljaš o osobi s druge strane nišana. Aktivisti redovito preuveličavaju loše strane onog protiv čega se bore, nerijetko i otvoreno lažu. U isto vrijeme toleriraju loše ponašanje na svojoj strani. Zli ljudi rade zle stvari, a dobri ljudi dobre stvari — ako činjenice govore drugačije, utoliko gore po činjenice.

Žalosno je to, ali je i razumljivo. Lakše se boriti protiv nečeg što doživljavaš kao čisto zlo. Oni koji dovode u pitanja tvoja temeljna uvjerenja samim tim činom budu doživljeni nemoralnima, a njihovi argumenti se diskvalificiraju kao prevarantski i vrijedni prezira. Emocije ključaju. Osjećaj kako si "na pravoj strani povijesti" te ponese.

Te emocije i zanos možda pomažu da pobijediš u tučnjavi, ali nekako sumnjam da pomažu da dođeš do najrazumnijeg odgovora na složena pitanja. Zato se klonim ljudi koji su zaneseni i pretjerano uvjereni da su u pravu, kad mi treba prava informacija i realna perspektiva.

U to ime evo mali glazbeni intermezzo, pjesma Tima Minchina u obranu sjedenja na ogradi između dvije alternative:

Aktivizam je politika.

Aktivizam na dovoljno visokoj razini je u biti politika. Ne koristim ovdje tu riječ posprdno. Aktivističke metode na toj razini svode se na utjecanje na javnost ili lobiranje kod utjecajnih pojedinaca i institucija.

I to onda često skrene u nekakav ružni smjer. Aktivisti se upuštaju u marketing, u kompromise i političku trgovinu, u manipulaciju masama za "viši cilj". Ustupci, privatni dogovori, kalkuliranja. Možda je to samo pragmatičan pristup da postigneš hvalevrijedan cilj, ne znam. Samo mi se čini da se tada među prvim stvarima žrtvuju istina i poštenje.

Nadalje, uključivanje u politiku prirodno dovodi do lojalnosti partijskoj liniji. Stav "mi protiv njih" i percipiranje zajedničkog neprijatelja dovodi do zbijanja redova. Aktivisti se prilagođavaju razmišljanjima svoje grupe i solidarni su s istomišljenicima. I to je veliki problem. Kao što piše Elizer Yudkowsky:

Politika je nastavak rata drugim sredstvima. Argumenti su vojnici. Jednom kad znaš na čijoj si strani, moraš podržavati argumente svoje strane i napadati sve argumente koji idu u prilog drugoj strani — inače ćeš pucati vlastitim vojnicima u leđa, olakšavajući posao neprijatelju.

Ti voliš biti aktivist.

Ne vjerujem ti i zato što voliš to što radiš. Meni se čini da su bolji aktivisti oni koji radije ne bi bili aktivisti da ne osjećaju obavezu. OK, to moje mišljenje je možda glupo, jer definitivno treba u životu težiti da voliš ono što radiš.

No, ne možemo nikad pobjeći od svoje prirode, a ona je plodno tlo za narcisoidnost i onaj samozadovoljni osjećaj moralne superiornosti. Aktivist koji je sam sebi fora i kul ne ulijeva mi povjerenje.

I to je otprilike to. Kad trebam donijeti odluku ne vjerujem političarima na izborima, ne vjerujem prodavačima po dućanima, a ne vjerujem ni tebi. To ne znači da ne mislim da trebaš nastaviti raditi to što radiš. Ako se slažem s tobom možda ti pomognem, ako se ne slažem onda ću se protiv tebe boriti. A moje poštovanje i povjerenje prvo moraš zavrijediti.

Tweet