11.09.2019.

Rečenice koje govore o sebi

Većina rečenica ima nešto o čemu govori. Kod samoreferencirajućih rečenica to nešto su one same. Na primjer:

Vidite? Ta rečenica počinje slovom "O", a i zadnje slovo u rečenici je isto "O". Ta rečenica je predmet o kojem se govori, a ujedno govori o tom predmetu. Evo jedna rečenica koja daje korisne upute što možete napraviti s njom:

Ili nešto bliže svakodnevnom govoru:

Ova dvostruka funkcija samoreferencirajuće rečenice, da je tvrdnja i predmet tvrdnje, stvara probleme koje inače nemamo s drugim rečenicama. Na primjer, na hrvatskom postoji samo jedna istinita rečenica oblika "Ova rečenica ima ___ slova", i to samo ako koristite veznik "i" između desetica i jedinica:

No ako dodamo riječ "točno", možemo napraviti tri istinite rečenice (ovaj put samo ako ne koristimo veznik "i"):

Tri su rečenice, jer riječi "pet", "šest" i "sedam" imaju redom po jedno slovo više.

Klimave rečenice

Neke rečenice mogu biti pravopisno i gramatički nesavršene, ali još uvijek će biti jasne, i istinite:

Štoviše, rečenica može biti jezično poprilično neispravna, a da još uvijek uspije iskomunicirati piščevu ideju:

Primjeti kako posljednja rečenica govori o sebi, iako to poriče. Imamo samo dvije mogućnosti kad je čitamo: ili da je odbijemo uopće shvatiti, ili da je shvatimo kao samoreferencirajuću. A naša želja da shvatimo što nam je pisac htio reći je tako jaka da ne možemo odoliti da je ne shvatimo kao samoreferencirajuću.

Zabavno je i brisati dijelove rečenice:

Što je bilo ovo zadnje? Pa, to vam je dokaz kako i potpuno izmrcvarena rečenica može prenijeti informaciju ako je gledamo u širem kontekstu. Prvo promislite što bi trebala značiti sljedeća rečenica:

Kad razumijete zadnju rečenicu, moći ćete razumijeti i predzadnju!

Ne vjeruj joj, laže!

Samoreferencirajuća rečenica, naravno, ne mora biti istinita:

Problem s takvim rečenicama nije u tome što mogu govoriti neistinu, nego što se lako zapetljati u nešto što nije istina, niti je neistina, niti je nešto treće. Razmislimo o sljedećoj tvrdnji:

Da bi ustvrdili govori li ta rečenica istinu ili ne, provjerimo koliko je pogrešaka u njoj. "Rečenica" se piše s "Č", a "pogreške" sa "Š" — to su dvije. Znači, ima dvije pogreške, a ne tri — što znači da je broj "3" pogrešan, trebalo je pisati "2".

Ali, čekajte. Ako je broj "3" bio pogreška, onda je rečenica imala stvarno tri pogreške i nije neistinita. Ali to znači da broj "3" u rečenici ipak nije bio pogreška, pa nam broj pogrešaka u rečenici sad opet pada na dva. Što znači da smo ipak imali tri pogreške, to jest u stvari opet samo dvije, itd.

Ovakve kontradikcije mogu biti još puno jednostavnije. Uzmite za primjer još od stare Grčke čuveni Paradoks lažljivca:

Ako pretpostavimo da je istinita, iz nje slijedi kako je točno da nije istinita. Što je proturječje. Stoga rečenica ne može biti istinita.

A ako pretpostavimo kako nije istinita, onda izražava istinu, i time je istinita. No kako može biti u isto vrijeme i istinita i neistinita? Opet proturječje.

Čak i ako pretpostavimo kako nije ni istinita niti neistinita, iz toga možemo zaključiti kako nije istinita — a za to smo već zaključili da povlači da je istinita. Kojim god putem krenemo, naletimo na proturječje.

Upitna iskrenost

Ako vas od ovih logičkih paradoksa boli glava, idemo mi na malo laganije teme. Možete li procijeniti govore li ove rečenice istinu ili lažu?

Je li uspjela išta razjasniti? Pa koja joj je uopće svrha? I kako bi mogli odlučiti je li istina da joj je to bila svrha?

Samo bi varalica ubacio riječ "kupus" da tehnički zadovolji uvijet istinosti. Pa vi odlučite želite li vjerovati varalici.

Ne vjerujem. Da je stvarno na engleskom, bi li to bila ista rečenica? Da je postojala na engleskom, kakvog bi imala smisla?

Ta rečenica, naravno, laže. Ili možda nije? Čitate je na laptopu ili mobitelu? Pogledajte postoji li neka kamera okrenuta prema vama, većina mobitela i laptopa danas je ima. Možda radi neki softver koji prepoznaje kad vam je pogled uperen prema ekranu? Probajte skrenuti pogled pa ga brzo vratiti na ekran — jel vam se učinilo da je tekst zatreptao? Ne možete baš biti sigurni...

Što mislite, govori li istinu? Koja je posljednja riječ u toj rečenici? Navodni znakovi na pravom mjestu su bitni.

Ova rečenica stvarno završava upitnikom, no što taj upitnik znači? Valjda znači da je rečenica upitna, iako tvrdi da nije upitna. Ali, može li rečenica išta tvrditi ako nije izjavna?

Pa već jest u futuru! Iako je vjerojatno istina da će to ostati i u budućnosti.

Još par bisera

Iako u njoj nema ništa ništa što podsjeća na Agathin stil ili teme, teško je reći da te zadnja rečenica nije podsjetila na pokojnu gospođu Agathu.

I, za kraj, popuštam molbi jedne klasične samoreferencirajuće rečenice:

Većina rečenica iz ovog članka adaptirana je iz knjige Douglasa Hofstadtera Metamagical Themas.

Tweet