Molitva za prošlo svršeno vrijeme

Pročitaj, molim te, ovu stranicu — prene me žena baš kad mi se poslije ručka malo pridrijemalo. Tura mi neku knjigu u ruke. "Stvorite novo ja", piše na naslovnici. "Odavde čitaj", pokazuje mi prstom na 39. stranici, "pa ćeš mi reć što misliš o tome". I ja čitam:

U srpnju 2000. godine izraelski liječnik Leonard Leibovici proveo je dvostruko-slijepo, randomizirano kontrolirano ispitivanje na 3 393 bolničkih pacijenata, podijeljenih u kontrolnu i eksperimentalnu skupinu. Želio je istražiti može li molitva utjecati na njihovo zdravstveno stanje. Eksperimenti s molitvom izvrstan su primjer utjecaja uma na materiju na daljinu. Ali budite strpljivi, nije sve uvijek onakvo kakvim se čini.

Leibovici je izabrao pacijente koji su za vrijeme hospitalizacije oboljeli od sepse (infekcije). Nasumično je odredio polovicu od ukupnog broja pacijenata za koje će netko moliti, dok za drugu polovicu nitko nije molio. Usporedio je rezultate kroz tri kategorije: koliko je dugo groznica trajala, koliko su dugo ostali u bolnici i koliko ih je zbog infekcije umrlo.

Onima za koje se molilo groznica je prestala prije i kraće su zadržani u bolnici, a razlika u broju smrtnih slučajeva među dvjema grupama nije bila statistički značajna, iako su rezultati bili nešto bolji za grupu onih za koje se molilo.

To je vrlo moćan prikaz dobrobiti molitve i toga kako možemo poslati namjeru u kvantno polje putem misli i osjećaja. Međutim, trebate znati još jedan element ove priče. Nije li vam neobično da je u srpnju 2000. godine u jednoj bolnici bilo više od 3 000 slučajeva sepse odjednom? Je li u pitanju bilo vrlo loše sterilizirano mjesto ili je harala neka zaraza?

Zapravo, oni koji su molili, nisu molili za pacijente zaražene u 2000. Umjesto toga, molili su, a da to nisu znali, za popis ljudi koji su u bolnici bili od 1990. do 1996. - četiri do deset godina prije ovog eksperimenta. Pacijenti za koje se molilo ozdravili su u 90-ima zbog eksperimenta koji je proveden tek godinama kasnije. Odnosno: pacijenti za koje se molilo u 2000. pokazali su mjerljive promjene zdravlja, ali te su se promjene pokazale godinama ranije.

Statistička analiza ovog eksperimenta dokazala je da su ovi učinci puno više od puke slučajnosti. Oni pokazuju da naše namjere, misli i osjećaji, a također i naše molitve, ne samo da utječu na našu sadašnjost ili budućnost, već i na našu prošlost.

Zanimljivo. Idem potražiti izvorni članak. Ispostavilo se kako je studija stvarna. Objavljena je u uglednom medicinskom časopisu British Medical Journal. Moglo bi se reći kako je tekst iz knjige dobar sažetak članka, koji završava ovom rečenicom u zaključku:

Ova intervencija je isplativa, vjerojatno bez štetnih nuspojava, i trebalo bi je razmotriti za kliničku praksu.

Naravno, komentari autora knjige, o kvantnom polju i utjecanju na prošlost zvuče kao potpune baljezgarije. Kakva je to uopće knjiga? Pogled na katalog Knjižnica grada Zagreba mi kaže da je trenutno "vruća" — trenutno su sva 34 primjerka kod kojih se zna status posuđena, još devet rezervacija čeka na te primjerke (vidi trenutno stanje kataloga).

Da, autor Joe Dispenza je jako popularan u Hrvatskoj. Pogledajte recimo kako je Google Trends prikazao popularnost pretraživanja pojma "Joe Dispenza". Hrvatska je na samom vrhu liste popularnosti tog pojma, odmah ispod Kazahstana:

Dispenza je prošlu jesen već dva puta dolazio u Zagreb. Ulaznice za predavanje u Kinu Europa su planule u tri dana, iako su koštale oko 300 kuna. Podsjetilo me to na predavanje legendarnog evolucijskog biologa Roberta Triversa na istom mjestu godinu dana ranije — samo što je ono, naravno, bilo potpuno besplatno. Gospodin Dispenza nam ovih dana dolazi opet, ovaj put održati "Progresivnu radionicu". Cijena za tri dana je 2200 kuna pa naviše, ne uključujući hranu i smještaj, i odavno je rasprodana. Hrvati ga očito cijene kao vrsnog stručnjaka i vrijednog učitelja.

No, pravo pitanje je: je li Dispenza našao dobar znanstveni dokaz za svoju tvrdnju kako svojim umom, konkretno molitvama, možemo ostvariti potpuno nevjerojatne učinke? Je li moguće da su ovi rezultati tek slučajnost?

Pa, sigurno da je moguće. "Statistički značajna razlika" u ovom slučaju znači kako je šansa da je mjereni efekt slučajan manja od pet posto, što ipak nije nula. No, vjerojatnost da je ovaj rezultat slučajan može biti i puno veća od pet posto.

Jer, ako je takvih istraživanja bilo više, onda je vjerojatnije kako će bar jedna od njih slučajno isproducirati statistički značajne rezultate. No, koliko je takvih studija uopće bilo? Ne znamo. Da je netko pokušao moliti se za prošle i svršene stvari i zaključio kako se ništa zanimljivo nije dogodilo, sumnjam da bi trčao u znanstvene časopise da mu taj rezultat objave. A da je i pokušao, teško bi mu itko htio udovoljiti, zbog poznatog efekta pristranog objavljivanja. Očekivani rezultati ne mogu privući ni djelić pažnje kao što privuku iznenađujući — i zbog toga će se činiti kako su iznenađujući ishodi češći nego što stvarno jesu.

Druga stvar koja mi je odmah pala na pamet je ispitivanje više ishoda: i smrtnosti, i trajanja upale, i boravka u bolnici. Svaki ispitani ishod je nova prilika za slučajnost. Ovdje su dva ishoda odstupala od onog što bi se očekivalo, no ta dva ishoda su (kako autor kasnije i sam priznaje) nisu neovisna. No ako želite konzistentne zaključke, onda ovakvi parcijalni rezultati samo stvaraju nove probleme. Kao što kaže jedan komentator, zar je zaključak kako Bog ne spašava živote, ali može srediti da vas puste koji dan ranije iz bolnice?

Dispenza naglašava kako je razlika u smrtnosti, iako nije statistički značajna, ipak "nešto bolja" za skupinu za koju se molilo. A što bi očekivali da molitva nema učinka? Identičan broj preminulih u obje skupine? Naravno da ne. Vjerojatnost ne funkcionira tako.

Ako simetričan novčić bacimo milijun puta, skoro je sigurno kako će češće pasti na jednu stranu nego na drugu. I to ne usprkos tome što je vjerojatnost točno 50:50, nego baš zato što je vjerojatnost 50:50.

Iz tih razloga je potpuno razumno biti puno oprezniji pri prenošenju ovako neočekivanih rezultata studije. No, ni to nije najveći problem s Dispenzinim tekstom. Najveći problem je što je knjiga napisana desetak godina nakon studije, a ne spominje reakcije i pojašnjenja koja su se pojavila od tad.

Kao što je bilo za očekivati, studija je u svoje vrijeme privukla puno komentara i kritika. Originalni autor, Leibovici, odgovara na kritike kratkim pismom:

Svrha članka je postaviti sljedeće pitanje: Biste li vjerovali studiji koja izgleda metodološki ispravno, ali ispituje nešto što je potpuno izvan ljudskih okvira (ili modela) fizičkog svijeta, na primjer, retroaktivne intervencije ili loše destilirana voda za astmu?

Postoje tri načina da se nosimo s ovim pitanjem:

(1) Mogli bi odgovoriti potvrdno. No, to dovodi do takvih paradoksa (neki opisani od onih koji su odgovorili na članak) da to postaje nespojivo sa znanstvenim radom, pa čak i svakodnevnim životom.

(2) Mogli bi tražiti metodološke ili statističke greške. Ovdje je očito kako su trajanje vrućice i trajanje boravka u bolnici povezani. No, što ako sljedeća studija bude imala savršenu metodologiju i statistiku?

(3) Nijekati od početka da se empirijske metode mogu primijeniti na pitanja koja su potpuno izvan znanstvenih modela fizičkog svijeta. Ili, na formalniji način, ako je vjerojatnost prije pokusa beskrajno niska, rezultati pokusa neće ih stvarno promijeniti, a pokus ne treba niti raditi. To, po mom mišljenju, pretvara moj članak u ne-studiju, iako su objavljeni detalji (randomizacija učinjena samo jednom, iskaz želja, analiza, itd.) točni.

Članak nema nikakve veze s religijom. Vjerujem kako molitva znači stvarnu utjehu i pomoć vjernicima. Ne vjerujem kako bi trebala biti testirana u kontroliranim ispitivanjima.

Znanstvenik koji je napravio studiju ne tumači je baš kao Dispenza. Vjerovanje ovoj studiji je nespojivo sa znanstvenim radom i svakodnevnim životom? Studija je ne-studija? Članak o efektima molitve nema nikakve veze s religijom? Molitvu ne bi trebalo testirati?

Što nam to pisac želi reći?

Ispostavilo se kako je Leibovici zapravo provocirao. Htio je ukazati na mane slijepog vjerovanja u ono što statistički značajna odstupanja sugeriraju, jer brojevi ne mogu zaključivati umjesto nas. Pravi znanstvenici interpretiraju rezultate istraživanja koristeći razum i logiku, a u ovom slučaju logika je postavljena naopačke.

Razmislite što se dogodilo. Ljudi su oboljeli. Neki od njih su ozdravili prije, neki kasnije, a neki nikada. Ti povijesni podaci su sačuvani, i imena ljudi su nasumično raspoređena u dva popisa. Onda je jedan od tih popisa korišten za molitvu od strane drugih ljudi koji nisu imali pojma o čemu se radi. Na koncu se pronašla određena statistička razlika između dva popisa.

No nijedan od ljudi koji su ranije bili preminuli nije nakon molitve oživio, niti je ičiji boravak u bolnici postao išta dulji ili kraći nego što je u podacima bio zabilježen. Pa što onda možemo zaključiti? Da je molitva odlučila čije sudbine će imati mrvicu sretniji ishod, koji ljudi će imati bolju sreću jer će završiti na "sretnijem" popisu molitve? Čak i ako ignoriramo moralne apsurde koje takvo razmišljanje povlači, pitajte se: što je tu uzrokovalo što? Ako prije intervencije imamo "sretniji" i "nesretniji" popis, onda pacijenti nisu bili nasumično raspoređeni u interventnu i kontrolnu skupinu i cijeli eksperiment nema smisla.

Navedena studija (ili, kako je njen autor naziva, "ne-studija") samo glumi kako želi utvrditi uzročno-posljedičnu vezu između dva fenomena, molitve i zdravstvenog ishoda, koristeći standardne metode za utvrđivanje logične uzročno-posljedične veze, ali uvodeći nestandardne premise koje krše ta ista pravila uzročnosti.

To je kao da množite dva broja u rimskom zapisu koristeći metode napravljene za dekadski sustav, i onda tvrdite kako je matematika koju svi poznajemo pogrešna.

Kako to da je Dispenzi promakla poanta rada kojeg tako zdušno citira? Pa, postoje dva suštinska razloga zašto ljudi posežu za rezultatima znanstvenih studija: ili zato što žele bolje razumjeti stvarnost, ili zato da mogu bolje potkrijepiti svoje tvrdnje. U prvom slučaju su logika i razum neophodni, u drugom često samo smetaju. Lažne znanstvenike ćete lako otkriti ako vidite da se hvataju za koji broj tu i tamo, i interpretiraju ih kako god im se svidi.

Tweet