20.06.2018.
Popularne misterije
Sjećam se kao da je bilo jučer. Imao sam desetak godina. Iako bi se inače vraćanje kući iz škole znalo razvući, tih dana bih žurio doma. Kuća bi bila prazna, ja gladan, ali prvo što bih napravio je — upalio televizor. Već je počinjala nova epizoda Misterije svijeta Arthura Clarkea.
Sjećam se i da sam dobio istoimenu knjigu na poklon. I to čak dvaput, toliko je bila popularna u to doba. Ime na naslovnici je donijelo dobar dio te popularnosti, no Arthur Clarke nije u stvari napisao glavninu teksta knjige. Korištenje svog imena opravdao je tako što bi dodao svoj komentar na kraju svakog poglavlja. Ti komentari su bili kratki i za mene frustrirajući. Pogledajte što Clarke ima za reći na kraju poglavlja koje opisuje NLO-e:
Dosad sam se nagledao toliko NLO-a da mi ta tema smrtno dosađuje i ne bih prešao ulicu da bih vidio još jedan. Čak i stručni, pošteni očevici mogu biti potpuno zavedeni neobičnim objektima (ili pojavama) na nebu. A izvještaj nestručnih (čak i kad nije iskrivljen uzbuđenjem ili predrasudom) potpuno je bezvrijedan. Kad mi tko pokuša saopćiti kako je jednom vidio sjajan predmet koji se kreće nebom, zamolim ga da me ispriča i pobjegnem. Kako naprosto nema načina da se to dokaže ili opovrgne odbijam gubiti vrijeme na nabrajanje tuceta mogućih objašnjenja.
Jedno u što sam u pogledu NLO-a prilično siguran jest to da to nisu svemirski brodovi. Takvo je tumačenje previše naivno i geocentrično. Mislim da bi NLO-e trebalo desetak ili više godina, nezlonamjerno, ostaviti postrani. Možda će NLO-i jednom nestati, poput srednjovjekovnih vještica, kad u njih više nitko ne bude vjerovao. To bi bio prilično uvjerljiv dokaz da su oni sasvim psihološka pojava.
Razočaranje desetogodišnjeg dječaka još čuči negdje duboko u meni. Kako molim? Ne bi prešao ulicu? Sigurno nisu svemirski brodovi? Pa sad sam u toj istoj knjizi čitao o mnogim svjedočanstvima i dokazima da NLO-i nisu samo u glavama ljudi. Što ćemo s tim? Ako čovjek po kojem se knjiga zove tako olako odbacuje fenomen opisan u knjizi, što to ja ne kužim?
Misterije nulte vrste
Knjiga me učinila sumnjičavijim prema popularnim pričama. U knjizi Clarke priča o više vrsta misterija: od onih koji su nekad bile tajanstvene a danas ih dobro razumijemo, do onih koji su toliko neobične ili nesuvisle da je teško smisliti razumno objašnjenje. A priznaje kako su u popularnoj kulturi najviđenije misterije van te klasifikacije, koje označava nulom:
U misterijama nulte vrste misteriozno je samo to što je itko mogao pomisliti da su to tajne. Klasičan primjer za to je Bermudski trokut, premda to nije spriječilo bezbroj pisaca, od kojih neki možda čak i vjeruju u gluposti koje mrče po papiru ponavljajući unedogled jednu te istu besmislicu. Ako pogledamo neko prodajno mjesto knjiga mekog uveza, otkrit ćemo, avaj, bogatu zbirku tajni nulte vrste — mentalnog smeća kojim se hrani naš naraštaj. Šteta što se knjige koje truju mozak ne mogu označiti: OPREZ! ČITANJE OVE KNJIGE MOŽE UGROZITI VAŠE MENTALNO ZDRAVLJE!
Bermudski trokut je naziv za dio Atlantskog oceana blizu istočne obale SAD-a. Ovisno o definiciji, negdje je između 10 i 30 puta veći od cijelog Jadranskog mora (vidi zelenu oznaku na karti pomorskih ruta).
To proizvoljno definirano područje u popularnoj kulturi je proglašeno mjestom tajanstvenog nestajanja ljudi i prometala. Kao što kaže Clarke, pravi misterij Bermudskog trokuta je zašto itko misli da takav misterij postoji. Kad pogledate stvarne podatke o nesrećama, ovaj komad mora nema ništa veću učestalost nestanka nego bilo koji drugi kut kugle zemaljske. "Bermudski trokut" je jedan od najprometnijih dijelova Atlantika. Prijevozničke firme ga ne izbjegavaju, niti osiguravajuće kuće traže više novca da osiguraju brodove i avione koji tuda putuju.
Možda vam se danas te priče čine blesavima, ali u to doba su ljudi Bermudski trokut smatrali realnom opasnošću. U to doba nije bilo dana da nekoga ne bi oteli vanzemaljci, ostavljajući znakove u poljima. Darkeri su nagovarali djecu na samoubojstvo, sotonisti su ih redovito žrtvovali Luciferu, a rock-grupe su im ostavljale skrivene poruke u svojim pjesmama. Ljudi su proučavali grafikone bioritma, čitali o numerologiji, o Jetiju i Nessie kao što danas čitaju o Kardashijanima. Onda su ljudi počeli nositi mobitele svugdje sa sobom, i priče o neobičnim stvorenjima su postale puno manje popularne.
Popularne histerije
Meni su se tad te priče činile izglednima. Ne zato što su imale smisla, zato što je bilo čvrstih dokaza ili načina kako možete neovisno provjeriti da su stvarne. Činilo se da bi mogle biti istina samo zato što su bile — popularne. Puno ljudi se klelo da su vidjeli vanzemaljce, puno ih je bilo uvjereno da su pričali s duhovima, da mogu predvidjeti budućnost. Naravno, većina tih ljudi su bili čudaci, ali nisu svi. Nije moguće da su svi ti ljudi pogriješili.
Ali, nažalost, najvjerojatnije objašnjenje je upravo to: svi su pogriješili. Njihov velik broj nije sam po sebi dovoljan da subjektivno mišljenje učini objektivnim. Veliki broj ljudi koji briju na neku priču može biti samoodrživ i bez pravog razloga.
Jer činjenica da postoji društveni fenomen privlači i druge da mu se pridruže, da postanu dio nečeg novog i uzbudljivog. A kad se atraktivna priča usidri u našoj podsvijesti, kad na nekoj razini postanu ono što očekujemo i želimo vidjeti u svijetu, ona tamo ne sjedi pasivno, čekajući da ih potvrdi ili opovrgne objektivna informacija. Kao što kaže psiholog Richard Wiseman, naša uvjerenja aktivno sudjeluju u načinu na koji percipiramo svijet oko nas. Sve postaje znakovito kad tražiš znak.
Kao što smo onda vjerovali u otmičare s drugih planeta samo zato što nam je puno ljudi pričalo kako im se to dogodilo, tako danas vjerujemo kako su cjepiva učinila tisuće djece invalidima. Kad ti netko ispriča bolnu i osobnu priču, nepristojno je posumnjati. Pogotovo kad nam te priče dolaze kroz bespuća društvenih mreža preko poznatih ljudi. Naš instinkt je da suosjećamo, da s njima tugujemo, da smo zajedno ogorčeni. To je instinkt koji je s nama još od dana kad smo živjeli u malim plemenima, kad je vjerovanje susjedovoj riječi bilo temelj zajedništva.
Iako možda nije primjereno oponirati u svakoj situaciji, nije ni nepristojno sumnjati u izrečeno. Ne zato što su ti ljudi cinični lažljivci, nego zato što smo nesavršeni. Zato što nismo svjesni svoje prirode. Prošli smo veliki put od ranih plemenskih zajednica. Danas imamo puno bolje metode utvrđivanja istine od anegdota. Vrijeme je da se počnemo ponašati primjereno našoj civilizacijskoj dobi.
