25.09.2015.

Lice nevolje

Do sredine ove godine, oko dvije i pol tisuće imigranata izgubilo je svoje živote pokušavajući se dočepati Europe. Prošle godine na Mediteranu smo ih izgubili oko tri i po tisuće. No ti brojevi nisu privukli toliko pažnje javnosti koliko je postigla jedna slika. Na toj slici nisu prevrnuti brodovi, nepregledni izbjeglički kampovi, masovne grobnice ili kolone ispaćenih ljudi koje su izgubile nadu u bolju budućnosti. Na njoj je samo jedno beživotno tijelo trogodišnjaka, nasukano na plaži.

Čini se nelogično što je jedan izgubljeni mladi život pokrenuo toliko interesa i suosjećanja, pa i političke akcije, tamo gdje tisuće jednako tako mladih i jednako tako nevinih izgubljenih života to nisu uspjeli. Da li stvarno jedna fotografija ima veću moć od činjenica?

Rokia i brojevi

Zamislite kako ste američki student kojeg je ispitivač presreo u holu studentskog centra. Pristali ste popuniti nekakvu anketu o tome kako koristite tehnologiju i za taj svoj trudi dobili pet novčanica od po dolar (znači oko 30 kn). Zahvalite se misleći kako ste gotovi, no lukavi ispitivač vas zadržava. Moli vas da potpišete primitak novca i pročitate kratko pismo koje vas obavještava kako dio tih netom stečenih novaca možete donirati organizaciji Save the Children. Od vas se očekuje da novce koje želite donirati ostavite u kuverti ispitivaču.

Pismo sadrži i opise koji bi vam trebali "pomoći" u odluci da li i koliko dati. Konkretno, postoje dva kratka teksta: jedan govori kroz statističke podatke, a drugi priča o pojedincu. Evo doslovnog prijevoda iz studije:

No, nije svako pismo bilo isto. Trećina ljudi je dobila samo statistički opis, druga trećina je dobila samo priču o Rokiji, a ostatak je dobio obje priče. Što mislite koliko je koja skupina donirala?

Kao što možete vidjeti na priloženom grafu, najmanje su donirali ljudi kojima je problem predstavljen samo kroz brojke. Dvostruko više od njih je donirala skupina ljudi koji su bili informirani o lošoj situaciji jedne djevojčice. Ovo se čini nelogično. Ako smo spremni pomoći humanitarcima da nahrane jednu gladnu djevojčicu, zašto smo manje darežljivi kad nam kažu da milijuni djece gladuju? Sigurno je puno važnije dati novac ako je veći broj djece ugrožen.

No još zanimljiviji je rezultat treće skupine. Iako su bili izloženi istoj tužnoj priči o djevojčici Rokiji, oni su odlučili ostaviti manje novaca jer ih je priča podsjetila da potreba za tim novcem nadilazi jednu obitelj. Zamislite da ste dva dolara dali djevojčici Rokiji u ruke, i da vam je nakon toga rekla kako u njenom selu ima još puno djece koji isto gladuju. "Pa što ne kažeš!" uzviknete, i otmete joj iz ruke jednu od one dvije novčanice.

Kako objasniti ovo ponašanje? Jedno moguće objašnjenje je da nas sama veličina problema ubija u pojam. Čini vam se kako svojom donacijom možete napraviti razliku ako se koncentrirate samo na jednu djevojčicu. A ako imate osjećaj da i drugi ljudi pomažu, potpuno rješenje njenog problema se čini nadohvat ruke.

No kad govorimo o milijunima djece, osjećate se bespomoćno. Što bi ste vi mogli napraviti da im bude lakše? Vaša pomoć, koliko god velika ona bila, samo je kap u moru pomoći velikih organizacija i država, a čak i one su nemoćne da riješe taj problem. Možete zaključiti da što god vi napravili, to neće bitno promijeniti situaciju na terenu. Čak i ako vaša pojedinačna pomoć nahrani desetke djece, Save the Children neće zbog toga ažurirati svoje pamflete. U njima se brojke zaokružuju na milijune.

Razum i osjećaji

Kako bi bolje shvatili naše motive, istraživači napravili još jednu, malo drugačiju studiju. U ovom istraživanju studenti su bili raspoređeni u četiri skupine, koje su se razlikovala po statističkom i osobnom opisu u pismu, a i po vrsti upitnika kojeg su rješavali prije doniranja. Naime, ovaj put bile su dvije vrste upitnika: jedna u kojoj je trebalo računati, i druga u kojoj je trebalo iskazivati osjećaje.

Rezultati su na ovom grafu. Plavom bojom su prikazane donacije onih koji su rješavali upitnik s računanjem, a crveni stupovi su donacije onih koji su rješavali upitnik o osjećajima. Upitnik koji nas je pripremio da razmišljamo o osjećajima u kombinaciji s osobnom pričom doveo je do vrhunca darežljivosti, u kojem su studenti ostavljali gotovo pola svoje zarade. No analitički način razmišljanja je potpuno poništio efekt osobne priče, a upitnik o osjećajima nije ništa pomogao kad su bili prezentirani samo statistički podaci. Nije, dakle, samo problem u našem osjećaju bespomoćnosti kad smo postavljeni ispred ogromnog problema. Gdje god su bili bar dijelom ponukani da razmišljamo analitički, bez obzira je li to bilo kroz upitnik ili pismo, ljudi su davali manje.

Zaključak se čini poražavajućim po ljudski rod. Je li stvarno istina da ljudi ne mogu ujedno biti i analitični i darežljivi? Da će nas računanje o tome koliko možemo napraviti za druge ujedno dovesti do toga da im ne želimo pomoći?

Smrt jednog je tragedija; smrt milijuna je statistika.

Sjećate se vjerojatno neke od uspješnih humanitarnih akcija zadnjih godina i desetljeća, koje su skupile veće količine novaca za pojedince koji su se našli pod svjetlom reflektora, iako smo znali kako sličnih slučajeva ima još puno izvan tog svijetla. Možda ste prije pola godine čuli i za dirljivu priču o siromaštvu Milana Basarca i njegovog oca Matije. TV prilog je privukao veliku pažnju i potakao puno ljudi da im pomognu. Odziv je za Matiju bio iznenađujući. Zahvalio se svima, rekao je da su već dobili perilicu rublja i da im ne treba druga, da je Milan dobio mobitel i da mu ne treba još, a zatim je progunđao nešto što mi se urezalo u pamćenje:

Ima i drugih isto kojima je potrebno. Meni ne treba jednome sve, a nekome ništa.

Da, sigurno ima još puno ljudi u Hrvatskoj, a pogotovo u svijetu, kojima je potrebna pomoć a koji nikada neće dobiti ništa. Nekad se stvarno čini da možemo puno napraviti za njih kad bi ih upoznali, pa makar kroz kratki prilog na televiziji. To je, naravno, nemoguće. Čak i da medijskog prostora ima toliko da svatko tko je vrijedan naše pažnje dobije svojih pet minuta, taj format bi nam ubrzo dosadio i ne bi se mogli prisiliti da se iskreno vežemo uz svačiju priču.

No ima ljudi koji dobročinstvu prilaze i s druge, više racionalne i analitičke strane. Posljednjih nekoliko godina popularizirala se ideja učinkovitog altruizma.

Učinkoviti altruizam

Učinkoviti altruisti ne žele samo dati, oni žele pomoći u najvećoj mogućoj mjeri. Pitate se u čemu je razlika? Neki ljudi su stvarno fokusirani samo na svoje odricanje, misle kako je moralni čin sama činjenica kako ste se odrekli nečeg u korist drugog. No davanje je samo dio priče — morate biti zainteresirani i za učinak vašeg davanja. Ako je dobrotvorna organizacija već prikupila sva sredstva koja su joj trebala da napravi ono što je naumila, zašto uplaćujete još? Ako bi vaš doprinos više pomogao nekom drugome, zašto ne pokušate s istim sredstvima postići više?

Učinkoviti altruizam znači usmjeriti ograničene resurse onamo gdje mogu rezultirati najvećom promjenom. Koliko će života spasiti, olakšati, poboljšati za istu svotu — to je jedino pitanje koje on postavlja kad uspoređuje dobrotvorne alternative. Kritički analizira uspješnost i plan svake. Možda neka organizacija radi dobru stvar, ali već je toliko toga odradila da daljnje financiranje više neće napraviti bitnu razliku. Za neke dobrotvorne organizacije mislite da rade super stvari najviše zato što imaju dobar marketing, kojeg plaćaju upravo doniranim novcem.

Zbog toga što imaju globalan i objektivan karakter, organizacije iz kruga učinkovitog altruizma fokusiraju se na ono što je globalno značajno, a ne samo na stvari koje su nam osobno bliske ili drage. Iz globalne perspektive, važnije je spasiti ljudski život nego kupiti nove dresove za lokalni tim, pa čak i ako čovjek kojeg spašavamo nije iz našeg grada, ako je druge boje kože ili je druge religije.

I, na što te organizacije preporučuju da trošimo? Najdalje je vjerojatno došao GiveWell. Evo što je na vrhu njegovog popisa najučinkovitijih načina za borbu protiv siromaštva i smrti:

Kako pomoći?

Vidjeli smo dva dijametralno suprotna pristupa altruizmu, jedan emotivan i možda impulzivan, drugi proračunat i možda hladan. Koji ima više šanse da stvarno pomogne?

Mislim kako pomoć jednog čovjeka drugom ne bi trebala ovisiti samo o trenutnim osjećajima i publicitetu neke osobne priče. No vidim opasnost i u drugoj krajnosti, gdje su oni koji su paralizirani u odlučivanju — teško im je odabrati koji je cilj najvažniji a koja metoda pomoći je najučinkovitija, pa ne učine ništa. Negdje između te dvije krajnosti sigurno postoji dovoljno prostora za razumni pristup, dovoljno darežljiv i entuzijastičan, a opet promišljen i učinkovit.

Mislim da se svi mi sjećamo nedaća i tragedija ratova nastalih raspadom Jugoslavije. Vidjeli smo genocide u Ruandi, u Sudanu. Vjerujem da su mnogi od nas bili zgroženi zapadnim zemljama koje ne rade ništa da ih spriječe. Danas je aktualan rat i zločini u Siriji i općenito Bliskom istoku. Za par godina gledat ćemo neki dirljiv američki film na tu temu. Ljudi će opet plakati i komentirati kako je strašno što je svijet dozvolio te strahote. Kao i svaki put ranije, komentatori i političari će zazivati da "nikad više" ne smijemo dopustiti da se tako nešto dogodi, i mase će se s njim složiti. U to isto vrijeme događat će se isti zločini negdje drugdje, a nas neće biti briga.

Precjenjujemo se, svi mi. I bogati i siromašni, i bijelci i crnci i oni između. Mislimo kako nam je stalo do svih ljudi, no naša pomoć je fokusirana na pojedince koje primjećujemo u svojoj okolini. Ako razmislite malo, zaključit ćete da oni koji imaju najviše za dati nisu blizu onih kojima je pomoć najpotrebnija. Nije stvar u tome da su ljudi u nevolji nevidljivi, mi se samo ponašamo kao da su nevidljivi. Nije problem u tome da ne znamo za njih. Nije da ne znamo kako bi im mogli pomoći. Samo nemamo želju.

Ovih dana puno ljudi u Hrvatskoj i drugdje u Europi pomaže izbjeglicama i drugim migrantima na njihovom putovanju u potrazi za boljim životom. Dobro je što se i na našim prostorima našlo puno ljudi koji im pomažu u najnužnijem. Nažalost, to nisu svi kojima je pomoć potrebna. Pretpostavljam da su oni koje smo vidjeli u našim zemljama relativno dobrostojeći u usporedbi sa svojim sugrađanima koji su još u ratnim zonama, ili oni koji nemaju dovoljno novaca i sposobnosti da se dokopaju Zapadne Europe. Zato bih htio da se sjetimo i onih čija lica ne vidimo na televiziji niti u kvartu. Ima nekih stvari koje bi nam trebale biti bliže srcu nego što su blizu oku.

Tweet