05.02.2013.
Mrak pseudoznanosti
U načelu, ne volim kad se ljude i ideje zove pseudoznanstvenim. Ne zato što u našem društvu nema puno pseudoznanosti, nego zato što mislim da se ta riječ prečesto koristi kao površna uvreda ili neodređena kritika. Ako mislite da netko griješi na takav način, puno je bolje ukazati na konkretne probleme nego samo etiketirati. No, kad taj problem postane sveprisutan (a u zadnje vrijeme se puno spominjao u aferama oko HRT-a i oko Judith Reisman), od pažljive analize svake pojedine tvrdnje nema puno koristi — laž se puno brže može izmisliti nego što se uspije otkriti i dokazati da je lažna. Tada postaje važno pričati o pseudoznanosti kao fenomenu, o njegovim uzrocima i posljedicama.
A rijetko tko je o tome pričao bolje od velikog popularizatora znanosti, Carla Sagana. Njegova knjiga Svijet progonjen demonima izvor je mnogih popularnih priča, poput one o zmaju iz garaže ili alata za otkrivanje gluposti. Prvo poglavlje, naslovljeno "Najdragocjenija stvar" prema citatu Alberta Einsteina, govori o njegovim doživljajima utjecaja znanosti i pseudoznanosti na društvo.
Sagan poglavlje počinje pričom o razgovoru s vozačem taksija, "gospodinom Buckleyjem", koji se obradovao što je upoznao poznatog znanstvenika, jer je imao puno pitanja o znanosti. Sagan priča:
I tako samo počeli razgovarati. Ali, ispostavilo se, ne o znanosti. Želio je razgovarati o zamrznutim izvanzemaljcima u vojnoj zrakoplovnoj bazi kraj San Antonija, o channellingu (načinu da čujemo o čemu razmišljaju umrli — ispostavilo se, o ničem bitnom), o kristalima, Nostradamusovim proročanstvima, astrologiji, torinskom platnu... Svaku od tih tema načinjao je s velikim entuzijazmom. Svaki put sam ga morao razočarati.
"Dokazi su slabi", odgovarao sam. "Postoji puno jednostavnije objašnjenje."
On je, na svoj način, bio vrlo načitan. Znao je različite spekulativne detalje o, recimo, "potonulim kontinentima" Atlantidi i Lemuriji. Imao je u malom prstu sve podmorske ekspedicije koje su se, navodno, upravo spremale da pronađu srušene stupove i tornjeve nekoć velike civilizacije, koje sad posjećuju tek svijetleće ribe i divovske lignje. Samo što sam ja znao da, iako ocean čuva mnoge tajne, nema niti mrvice oceanografskog ili geofizičkog dokaza koji bi podupirao ideju o Atlantidi i Lemuriji. Prema onome što znamo, nikad nisu ni postojale. Sad već oklijevajući, to sam mu i rekao.
Dok smo se dalje vozili kroz kišu, mogao sam vidjeti kako moj vozač postaje sve turobniji. Ja nisam odbacivao tek neku zabludu, nego dragocjen dio njegovog unutarnjeg života.
Gospodin Buckley — pristojan, inteligentan, radoznao čovjek — nije čuo gotovo ništa o suvremenoj znanosti. Imao je prirodni apetit za čuda svemira. Želio je znati o znanosti. No, sva ta znanost je negdje iscurila prije nego što je došla do njega. Naša kultura, naš obrazovni sustav, naši mediji iznevjerili su ovog čovjeka. Ono što je društvo dopustilo da do njega dođe bilo je uglavnom izmišljotina i zbrka. Ono ga nikad nije naučilo kako da razlikuje pravu znanost od jeftine imitacije. On nije znao ništa o tome kako znanost funkcionira.
Kakva je situacija u Hrvatskoj? Osobno bih rekao da nije bolja, i znam da nisam usamljen u tom mišljenju. Evo neke stvari koje sam primijetio u medijima samo u zadnjih mjesec dana:
- HRT proizvodi i emitira emisiju u kojoj se nekritički objašnjava kako cijepljenje uzrokuje autizam.
- Redakcija znanstvenog programa javne televizije daje javnu podršku emisiji Na rubu znanosti, koja je dio njihovog programa.
- Jutarnji list izdaje podlistak Homeopatija.
- Tehnički muzej organizira pseudoznanstveni skup o Nikoli Tesli.
Naravno, to su samo neki slučajevi koji su mi zapele za oči. Pseudoznanost se svakodnevno servira u svim medijima, neprimjetno između znanstvenih i svi ostalih sadržaja, ozbiljnih i neozbiljnih. Redovito je među najpopularnijim knjigama. Podupiru je ili toleriraju mnoge institucije u javnom sektoru — doduše, rijetko kad otvoreno, ponekad nevoljko, a često nesvjesno.
Možda je gospodin Buckley trebao biti skeptičniji prema onom što mu je servirala popularna kultura. Ali, ako to stavimo na stranu, teško je uvidjeti u čemu je on to pogriješio. Jednostavno je prihvaćao ono što su mu najdostupniji izvori informacija tvrdili da je istina. Zbog svoje naivnosti, bio je sustavno zavaravan i obmanjivan.
Znanost pobuđuje uzvišeni osjećaj čudesnog. Ali to isto radi i pseudoznanost. Ono malo popularizacije znanosti nestaje i njegovo mjesto potom brzo ispunja pseudoznanost. Da je općepoznato kako tvrdnje o znanju zahtijevaju odgovarajuće dokaze prije no što mogu biti prihvaćene, ne bi ni bilo prostora za pseudoznanost. No, u popularnoj kulturi prevladava neka vrsta Greshamovog zakona, prema kojemu loša znanost istiskuje dobru.
(Pseudoznanstvenici) tvrde da koriste metode i pronalaske znanosti, dok su u stvari izdali njenu prirodu — često zato što se temelje na nedostatnim dokazima, ili zato što se ne obaziru na signale koji upućuju u drugom pravcu. Oni bubre od lakovjernosti. Uz brzopletu (ili čak ciničnu) suradnju novina, časopisa, izdavača, radio, televizijskih ili filmskih urednika, ove ideje postaju lako i široko dostupne. Daleko je teže naići, na što me podsjetio moj susret s "gospodinom Buckleyem", na njihovu alternativu: zahtjevnija i još više zapanjujuća otkrića znanosti.
Pseudoznanost je lakše izumiti nego znanost, jer se tamo nezgodno sučeljavanje sa stvarnošću — nešto čemu ne možete kontrolirati ishod — spretno izbjegava. Standardi argumenta, onog što prolazi kao dokaz, tamo su puno labaviji.
Pseudoznanost se prihvaća, moglo bi se reći, razmjerno tome koliko se prava znanost ne shvaća — samo što nam ovdje te riječi ne pomažu. Ako niste ni čuli za znanost (na stranu to što ne znate kako funkcionira), teško da možete biti svjesni da prihvaćate pseudoznanost. Jednostavno razmišljate na način na koji su ljudi oduvijek razmišljali.
Pseudoznanost se razlikuje od pogrešne znanosti. Znanost živi od grešaka, uklanjajući ih jednu po jednu. Stalno se dolazi do krivih zaključaka, ali ti su zaključci ionako provizorni. Stvaraju se hipoteze zato da bi se mogle opovrgnuti. Više alternativnih hipoteza suočava se s eksperimentima i promatranjem. Znanost pipka i tetura u pravcu poboljšanog razumijevanja. Kad se neka hipoteza opovrgne usput se povrijede i nečiji osjećaji, ali takva opovrgavanja se prihvaćaju kao nužan dio znanstvenog pothvata.
Pseudoznanost je sušta suprotnost. Hipoteze se često formiraju baš tako da budu neranjive na bilo kakve provjere, pa se čak niti u načelu ne mogu opovrgnuti. Njihovi zagovornici su defenzivni i oprezni; opiru se skepticizmu. A kada pseudoznanstvena hipoteza ne bude prihvaćena, zaključuje se kako postoji zavjera protiv njih.
Ovo su samo odlomci, i to samo iz prvog poglavlja. Za nešto više od toga trebao bih dozvolu izdavača, no možda će i ovo biti dovoljno da vas potakne da potražite knjigu. Ona se može nabaviti u originalu i prijevodu, može se posuditi u gotovo svakoj knjižnici (npr. u Zagrebu). Potražite je i pročitajte. Ako vam se u ovom članku nešto svidjelo, siguran sam da će vas knjiga oduševiti.
