4.3.2012.
Balerina
Balerina na lijevoj strani se okreće udesno (na svoju desnu stranu), ona na desnoj strani se okreće ulijevo. Lijeva balerina je izbacila desnu ruku i nogu (označene plavom crtom); ona na desnoj strani je izbacila lijevu ruku i nogu (označene crvenom crtom). Pitanje za vas je: Kako se okreće balerina u sredini?
Ovu animaciju ste vjerojatno već vidjeli predstavljenu kao nekakav test "Koja vam je strana mozga izraženija": ako vam se čini da se okreće udesno, onda razmišljate više lijevom polutkom mozga, ili nešto takvo. Ta priča je izmišljotina — nema nikakve veze sa stvarnošću.
Što se stvarno događa?
Na temelju obrisa u sredini moći ćete percipirati balerinu kako se okreće i na jednu i na drugu stranu, ali će vam biti teško "prebaciti" se iz jedne percepcije u drugu ako gledate samo središnju animaciju. To se naziva multistablnom percepcijom: istu siluetu možemo doživiti na različite načine, svaki doživljaj je neko vrijeme stabilan, a onda je spontano i bez svjesne volje počnemo doživljavati na drugi način (osim, naravno, ako se ne pomognemo ovim slikama sa strane). Stabilan doživljaj balerine koja se okreće udesno čini se sasvim logičan i tada se teško možemo uživiti u činjenicu da se ista animacija može shvatiti kao okretanje ulijevo.
Najklasičniji primjer grafike koja rezultira multistabilnom percepcijom je Neckerova kocka. Ako gledamo crtež žičanog modela kocke, najčešće je percipiramo kao da je gledamo od gore i s desna, a ponekad je vidimo iz donjeg lijevog kuta. Nijedan od tih doživljaja nije "ispravniji" od drugog, iako ljudi češće doživljavaju kao kocku gledanu od gore, jer kockasti predmeti oko nas češće leže na nekoj podlozi nego što vise u zraku.
Prikazi s multistabilnom percepcijom demonstriraju koliko je obrada slike kod ljudi podsvjesni čin. Naime, ljudi žive u trodimenzionalnom svijetu, ali u biti vide dvodimenzionalne slike stvarnih objekata. I kada vidimo tek obris ili par linija, naš mozak automatski prepoznaje neke uzorke, pretpostavlja da bi taj uzorak mogao biti slika nekog trodimenzionalnog objekta i provjerava da li se ostatak slike uklapa u tu "teoriju". Ako nije naišao na kontradikcije, mozak zaključuje da u stvari gleda u sliku baš takvog trodimenzionalnog objekta iz jednog određenog kuta. Praktično gledano, to je sasvim efikasan i dovoljno dobar način interpretacije dvodimenzionalne slike.
Problemi nastaju kad postoji više realnih trodimenzionalnih konfiguracija koje daju identičnu sliku. Naš moždani modul za percipiranje 3D objekata to neće primjetiti i javiti svjesnom dijelu mozga da se radi o dvosmislenoj slici — ne, on će se tvrdoglavo držati prve teorije do koje je došao. Što ne znači da će se odmarati. On nastavlja analizirati slike koje vidi i sljedeći put će možda krenuti od neke drugog dijela slike, koja će ga navesti da mu se učini kako slika odgovara nekoj drugoj "teoriji", i da samouvjereno ustvrdi kako gledamo u drugačiju prostornu konfiguraciju predmeta. Neće ga smetati što je par sekundi ranije bio jednako tako uvjeren da je istina drugačija. Tako dolazimo do više stabilnih percepcija iste slike.
Za još jedan primjer nesavršene percepcije, pogledajte ove male kartonske zmajiće koje naš mozak jednostavno ne može percipirati da su sklopljeni onako kako su stvarno sklopljeni. Iako sam ih napravio i sam i znam kako oni izgledaju u tri dimenzije, svaki put mi se ispočetka učini da zmajići okreću glave i slijede me pogledom:
