7.9.2015.

Dva lica znanosti

Ponekad (samo ponekad, ali u svakom slučaju češće nego što bi očekivali da normalan čovjek to radi), razmišljam o tome što je znanost i čemu služi. Koje je njeno mjesto u društvu? Kako bi se prema njoj trebali odnositi?

Ne mogu reći da sam naročito uspješan u tom razmišljanju. Štoviše, dolazim do proturječnih zaključaka. Jedan dan mi se čini jedno, a drugi dan više naginjem suprotnom stavu. Umjesto da sam zaključim što je "prava" istina, odlučio sam sve iskrcati tu ispred vas pa se vi mislite. Na koju stranu vi prevažete?

Znanost je neljudska.

Da nam otkrivanje prirodnih zakonitosti dolazi prirodno, ne bi nam trebalo toliko vremena da otkrijemo znanstvenu metodu. Od Aristotela se smatralo kako teža tijela padaju brže od laganijih, i to se uvjerenje održalo kroz stoljeća. Generacije učenjaka su uzimali tu tvrdnju zdravo za gotovo, sve dok se netko (legenda kaže da je to bio baš Galileo) nije sjetio da je testira bacanjem različitih predmeta s iste visine i mjerenjem koliko im je potrebno da dotaknu tlo. To je značilo početi razmišljati na drugačiji, znanstveni način. I očito nam nije došlo samo od sebe.

Nije ni čudno da je u popularnoj kulturi jedan od klasičnih stereotipa negativaca upravo ludi znanstvenik: inteligentan i sposoban, ali lišen empatije i ljudskosti; ponaša se nepredvidljivo i čudno, mislima daleko u oblacima, drugi ljudi su za njega tek mravi. Stvarni primjeri ludih (ili samo nemoralnih) znanstvenika koji su u povijesti mučili i uništavali "u ime Znanosti" daju isti dojam: znanost je hladna, proračunata, nezainteresirana za sitne ljudske potrebe i strahove.

Znanost je najviši izraz ljudskosti.

Ali recite mi: što znači biti čovjek? Čemu bi trebao težiti? Imate pet sekundi da razmislite :)

Neću se praviti da imam konačan odgovor, ali mogu ponuditi jedan koji se često nameće kad ljudi pričaju o toj temi: čovjek bi trebao težiti da spozna što je istina, što sve postoji, uključujući i samog sebe. Ako nas nešto izdvaja od drugih bića koje smo upoznali, to je naša sposobnost da intelektom upoznamo svemir. Možda smo i jedini koji pokazujmo želju da ga razumijemo.

Znam, ne misle svi da nam znanost može dati odgovore na ta pitanja o životu, svemiru i svemu. Vjerojatno nije dovoljna za to, ali opet najviše je cijenim od svih ljudskih pothvata. Znanost nije samo praktično sredstvo koje pomaže da živimo udobnije, ona je neprikosnoveni put do stvarnosti, koliko smo je u stanju spoznati. U zadnjih par stotina godina ona nam je otkrila o našem položaju u svemiru, u stablu života, u tome što umišljamo i što zapravo jesmo, više nego sve religije, mistici, pisci i filozofske škole ikad.

Znanost je dosadna.

Znate kako možete provjeriti je li neki znanstveni članak pravi? Odaberite nasumično jednu osobu s ulice i pustite je da ga pročita u udobnom i tihom okruženju. Vratite se nakon petnaest minuta — ako je naš čitatelj zaspao, velika je vjerojatnost da je ono što piše u članku istinska znanost.

To je trebala biti šala. Ali nije ni daleko od istine. Sjećam se "ubij-me-sad" izraza lica prijatelja koje sam vodio na Festival znanosti, ili brzine kojoj prebacim program kad na TV-u vidim koju domaću emisiju o znanosti. Čak i inherentno zanimljiva tema obično bude prikazana na tako monoton i neuzbudljiv način da je bude teško gledati.

A i baviti se znanošću je naporno. Detaljno proučavanje cjelokupne relevantne literature, predviđanje mogućih prigovora kritičara, provjera najsitnijih detalja o kojima ovise naši zaključci — sve su to odlike dobrog znanstvenog rada, i sve je to dosadno većini ljudi.

Dosadno nam je, jednim dijelom, jer nije za ljude. Ljudi vole priče i lako probavljive ideje od kojih ih ne boli glava. Ljudi ne vode da ih se maltretira jer nisu dovoljno precizni. Znanost nam je dosadna ne zato što već znamo ono što nam govori, nego zato što ne želimo da nas dave stvarima za koje nam nije stalo.

Znanost je najuzbudljivija ljudska aktivnost.

Bungee-jumping je uzbudljiv, bar mi tako kažu. Isto tako mi kažu kako nakon nekoliko puta "oguglaš" na to uzbuđenje i postane ti obično.

To je nešto što ne mogu reći za otkrića koja nam je donijela znanost. Ogromnost svemira (i prostorna i vremenska), kako je čovjek mogao postati i kako funkcionira, matematička elegancija fizikalnih teorija i kako su udaljeni od onog što smo u stanju percipirati, i na mnoge druge stvari nikad se nisam uspio naviknuti. Onaj aha! osjećaj koji se pojavi kad vam konačno nešto klikne u glavi, kad se spoji nešto što vas je dugo mučilo, i to kad se spoji na takav način da ostane spojeno kroz sva treskanja i preslagivanja na avanturi otkrivanja svijeta — upravo taj "aha" mi se čini najčišćim i najkarakterističnije ljudskim užitkom, i najčvršćom vezom koja nas povezuje s bitkom svemira.

Izuti tijesne cipele donosi olakšanje. Juriti niz ulicu u klimavim kolicima diže adrenalin. Grudati se s čoporom obijesne dječurlije je veselje. Zaspati uz nekog kome si potpuno predan je blaženstvo, a dodir prve ljubavi šalje trnce po cijelom tijelu. Svi ti osjećaji su važan dio života i nijednog se ne bi odrekao, no nekako mi se čini da je onaj "klik" razumjevanja uzbudljiviji i trajniji od svega.

Znanost se oslanja na stručnjake.

Bilo je jednom doba kad su svi ljudi bili stručnjaci u stvarima koje su im bile važne za preživljavanje. Skoro svi od tih naših starih rođaka bili su botaničari kad se pričalo o lokalnom jestivom bilju, liječnici kad bi nekome pozlilo, majstori kožari, šefovi kuhinje i dizajneri interijera. Zajednice su bile dovoljno male da niste imali veliku konkurenciju, a niste si ni mogli priuštiti da te stvari ne znate jer ste skoro sve što vam je trebalo morali sami i odraditi.

No, danas više nije tako. Ljudi je jednostavno previše, svi smo jedna globalna zajednica, a naše znanje naraslo je pregolemo da bi ijedna osoba mogla biti stručna u svim područjima. Više gotovo da i nije potrebno biti stručan u ničemu, osim u jednoj stvari, u uskom području za koje ste se specijalizirali. Društvo koje se temelji na suradnji stručnjaka je zbog toga puno učinkovitije.

A specijalizacija je najvećim dijelom specijalizacija znanja. Nestručnjak nikada neće znati o lijekovima kao farmaceut koji se godinama ili čak desetljećima školovao i usavršavao. Zato se treba osloniti na to znanje, i biti skromni u svoju sposobnost da donosimo zaključke sami — jer mi niti ne znamo što sve ne znamo.

Znanost ne vjeruje stručnjacima.

Richard Feynman je u jednom govoru rekao: "Znanost je uvjerenje da su stručnjaci neznalice". Priznajem, na prvu loptu ta izjava zvuči čudno i na mnoge načine je netočna, no ipak ima smisla.

Koliko god to bilo u praksi potrebno, osloniti se na mišljenje stručnjaka je u dubini stvari vrlo neznanstveno. "Nikome na riječ" moto je znanstvenika još od osnutka Royal Societyja u Londonu. Ne vjeruj stručnjaku koji garantira svojim ugledom da je svojim posebnim i nedokučivim putevima došao do istine. Tražite od njega da demonstrira, obrazloži, dokaže svoje tvrdnje, tako da i nestručnjacima koji su se dovoljno potrudili da razumiju njegove argumente postane jasno da je u pravu.

Stručnjaci trebaju dobiti mjesto u prvom redu na svakoj raspravi o njihovoj temi. Treba ih se poslušati prije svih drugih. No oni ne mogu sjediti na mjestu sudca i dijeliti zaključke i proklamacije po svom nahođenju. Umjesto da im se povjeri samostalno donošenje zaključaka, njihova uloga je da informiraju, savjetuju, upozore i pomognu svima nama. Na kraju, najbolji argumenti bi trebali biti ti koji na kraju prevažu.

Znanost ne daje garancije.

Znanstvena "istina" je uvijek provizorna. Nikad nije konačna i apsolutna, jer je uvijek otvorena prema novim otkrićima. Nešto što smatramo službenim objašnjenjem kako svemir funkcionira, konsenzusom znanstvene zajednice, u stvari je samo privremeno prihvaćena tvrdnja, nešto po čemu se možemo ravnati dok u pozadini rade na tome da je poprave, potvrde ili sruše.

Znanstvenici se ustručavaju dati neograničeno jamstvo na svoje odgovore jer su svjesni da ne znaju sve. I to nije nužno loša stvar. Kao što je Richard Feynman rekao:

Mislim da je puno zanimljivije živjeti neznajući, nego imati odgovore koji su možda krivi. Ja imam približne odgovore i moguća uvjerenja i različite razine sigurnosti o različitim stvarima.

No, ako nemamo garancije da je ono što zaključimo znanstvenim putem stvarno istina, što će nam onda to "znanje"?

Na znanost se možemo osloniti.

Kad je 1687. godine Newton objavio Philosophiae Naturalis Principia Mathematica, to je bio ogroman korak u razumijevanju prirodnog svijeta i monumentalno postignuće koje je obilježilo stoljeća koja su slijedila. Tek s početkom dvadesetog stoljeća teorija relativnosti i kvantna fizika pokazali su da je njutnovska mehanika kriva. Uslijedilo je masovno paljenje starih osnovnoškolskih udžbenika fizike i pisanje novih u kojima se teorije Isaaca Newtona više nisu spominjale.

Čekajte malo, ova zadnja rečenica nije istinita. Newton je bio u krivu u smislu da njegova teorija nije dobro funkcionirala za vrlo male čestice i vrlo velike brzine, ali je bila jednako korisna za svijet "običnih" predmeta kao i prije. Zakoni gibanja iz Principie se uče i dan danas ne samo u osnovnim školama, nego i na tehničkim fakultetima.

Znanstvene revolucije ne ostavljaju napušteno znanje iza sebe na isti način na koji novi modni trendovi ostavljaju neprodanu odjeću, ili kao što je pad komunizma ostavio nezaposlene profesore marksizma. S vremenom će neko znanje koje smo stekli primjenom znanosti postati manje važno, ali to će biti zato što su se promijenili naši interesi i okolnosti, a ne zato što nas je znanost usmjerila u potpuno krivom smjeru.

Znanost uzdižemo kao vrhunac civilizacije.

Da ljudi ne cijene znanost ne bi se toliko pretvarali da su njen dio. Gotovo da ne prođe dan da ne vidim primjer lažne znanosti na televiziji, novinama, oglasnim pločama: "znanstveno potvrđeno", "ugledni znanstvenik", "nova znanost". Kad se za nekog kaže da je svoju vještinu "pretvorio u znanost", ne misli se da je unazadio. Istraživanja redovito navode znanstvenike kao nekog kome vjerujemo (primjer).

Suvremeni udžbenici povijesti na zadnje stranice stavljaju slike CERN-ovog supersudarača, Međunarodne svemirske postaje, genetičkog laboratorija, superračunala i globalne telekomunikacijske mreže na mjesta gdje su za protekla stoljeća stavljali umjetničke slike, goleme crkve, velika literarna i filozofska djela. Ti poduhvati nisu samo plodovi znanosti i tehnologije, to je znak da se ponosimo vlastitim znanstvenim istraživanjem. Pokazujemo kako nam je stalo da razumijemo sve, od elementarnih čestica do najdaljim kutaka svemira, od molekula u živim bićima do stvaranja umjetne inteligencije — pa čak i onda kad ne vidimo praktičnu primjenu tog znanja.

Znanost samo toleriramo dok nam je korisna.

Iako se ponosimo našom znanošću i tehnologijom, nemam dojam da smo se pretrgli da to konkretno i pokažemo. U najrazvijenijim državama svijeta troši se oko 2% bruto društvenog proizvoda na istraživanje i razvoj. (Hrvatska nije u tom društvu, naš udio je 2007. bio tek 0,81%).

Čini mi se da nemamo nikakvih problema prihvatiti znanstvene metode i rezultate kad nam odgovaraju. Antibiotici? Može, ali bolje ne spominji svoje lude ideje o evoluciji čovjeka. Korisna nam je sedmodnevna prognoza temeljena na meteorološkim modelima, ali kad takvi modeli ukazuju na globalno zatopljenje više nismo baš sigurni da ti klimatolozi imaju dvije čiste.

Nuklearna energija, cijepljenje, homoseksualnost, GMO — sve te teme nam iz dana u dan potvrđuju da smo kao društvo koncept znanosti prihvatili s figom u džepu, i kako smo joj spremni okrenuti leđa čim od nas to zatraži vlastita intuicija, političari, vjerski autoriteti, ili najobičnija osobna korist.

blog comments powered by Disqus