11.6.2013.
Biti u krivu
U svakom stoljeću ljudi su mislili kako konačno razumiju Svemir, i svaki put se ispostavilo da su bili u krivu. Iz toga slijedi kako jedina stvar koju možemo reći o našem suvremenom "znanju" je — da je krivo.
Ovo je isječak iz pisma kojeg je jedan student poslao velikom piscu i popularizatoru znanosti, Isaacu Asimovu. U eseju Relativity of Wrong Asimov mu odgovara:
Ljudi koji su mislili da je Zemlja ravna ploča bili su u krivu. Ljudi koji su mislili da je Zemlja kugla su, također, bili u krivu. Ali, ako mislite kako je ideja da je Zemlja kugla jednako kriva kao i ideja da je Zemlja ravna, onda ste Vi u krivu više nego svi oni skupa.
Oblik Zemlje
U ranim danima civilizacije, piše Asimov, opće mišljenje bilo je da je Zemlja ravna. To nije bilo zato što su tadašnji ljudi bili glupi, ili što su inzistirali na vjerovanju u blesave stvari. Zaključili su to na temelju svojih iskustava, ali i jedne vrste apstraktnog razmišljanja.
Razmislite malo. Ako je bilo što o obliku Zemlje očito, to je da ona nije ravna. Bilo koje brdo, dolina, stijena ili rupa u zemlji je zoran i konačan dokaz da Zemlja sigurno nije potpuno ravna ploha. Ideja o ravnoj Zemlji nije nikad ni bila zamišljena da bude točan opis stvarnosti, nego tek model, apstrakcija, pojednostavljenje koje približno opisuje oblik našeg planeta. Pitanje nije je li taj model apsolutno točan, nego koliko se vjerno približava stvarnosti u pojedinim situacijama.
Dakle, koliko su ti rani ljudi bili u krivu? Jednostavno mjerilo zakrivljenosti Zemljine površine dobijemo tako da izmjerimo koliko ona odstupa od savršeno ravne plohe. Prema modelu Zemlje kao ravne ploče, to odstupanje je nula. Međutim, ako je tlo zakrivljeno, nakon neke udaljenosti (recimo jednog kilometra), moglo bi se izmjeriti udaljenost x od ravne plohe kao na slici:
Na površini kugle veličine Zemlje, vertikalno odstupanje zbog zakrivljenosti na udaljenost od jednog kilometra bilo bi oko 7,85 cm, to jest 0,0000785 relativno na horizontalnu udaljenost. To znači kako je odstupanje Zemljine površine od ravne plohe na jedan kilometar gotovo nula: varira tek na petoj decimali u odnosu na model kugle. Iz tog razloga, kad radimo u manjim razmjerima (npr. plan grada) i danas normalno koristimo model ravne Zemlje.
No, čim se čovjek počeo zanimati za veće stvari od svojeg susjedstva i kad je naučio preciznije mjeriti odnose i udaljenosti, počeo je primjećivati znatna odstupanja u odnosu na jednostavan model ravne plohe. Iz istog razloga su dvodimenzionalne karte Zemlje na nekim mjestima nelogične: Grenland negdje izgleda većim od Afrike, putanje aviona izgledaju kao da rade lukove, itd. Suprotno raširenom mišljenju, "znanost" nikad nije ni tvrdila kako je Zemlja ravna. Još stari Grci su shvatili da je Zemlja zakrivljena i prvi su ustvrdili da je približno oblika kugle.
No, kasnije se ispostavilo kako Zemlja nije baš niti kugla: spljoštena je na polovima i ispupčena na ekvatoru. Udaljenost od pola do pola je 12711 km, dok je na ekvatoru promjer Zemlje 12755 km, što bi značilo da prosječna zakrivljenost na kilometar duljine varira između 7,83 i 7,87 cm. Očito je ovo puno manji ispravak zakrivljenosti nego što smo napravili pri promjeni modela s ravnine na kuglu. Zato bi se moglo reći kako, iako je ideja da je Zemlja kugla pogrešna, ipak nije toliko pogrešna kao ideja ravne Zemlje. Daljnje aproksimacije su unaprjeđivale i taj model, svaki put sve finijim izmjenama, kako bi zadovoljili sve veću potrebu za točnošću.
Relativnost neispravnosti
Kako se onda postaviti prema mišljenju s početka članka? Osnovni problem je što neki ljudi misle kako su "biti u pravu" i "biti u krivu" apsolutne kategorije; kako sve što nije savršeno i potpuno u pravu mora biti sasvim i podjednako u krivu.
Ako sve ideje ocjenjujemo po kriterijima apsolutnih ispravnosti i neispravnosti, naše znanje će poljuljati svako novo otkriće. Zemlju možda zamišljamo kao kuglu danas, ali tko može reći da u sljedećem stoljeću nećemo zaključiti da je ipak sve vrijeme bila kocka, u stoljeću nakon toga da je u obliku srca, a zatim ćemo otkriti kako je u biti torus?
E pa mogu vam reći odmah sad da nećemo. Model Zemlje se neće drastično mijenjati. Svaki model će se po potrebi postepeno ugađati, dorađivati i proširivati kako naše znanje napreduje. Mogli bi reći kako modeli nisu krivi nego su nepotpuni: ne pokrivaju neke važne situacije ili ih ne opisuju dovoljno dobro. Kad postanemo svjesni tih nesavršenosti možemo ih iskoristiti da napravimo bolji model. Niti novi model ne mora biti savršen — dovoljno je da bude bolji od svog prethodnika.
Isto se može pokazati u puno primjera, a ne samo kod oblika Zemlje. Newtonova mehanika je zamijenjena teorijom relativnosti i kvantnom teorijom ne zato što je krivo predviđala ponašanja fizikalnih tijela u situacijama koje su u to doba bile najinteresantnije (brzine i dimenzije s kojima se susrećemo u prosječnom danu), nego što se pokazala nemoćna da objasni mnoge fizikalne pojave izvan tog "svakodnevnog" kruga. No to ne znači da ju je njena dokazana "pogrešnost" diskvalificirala iz opusa ljudskog znanja. Studenti fizike je još uvijek uče, i to ne kao povijesni kuriozitet, nego kao relevantan, nesavršen a ipak koristan, model stvarnosti.
Zato kad sljedeći put čujete argument kako je naše znanje krhko i zamjenjivo, kako znanosti ne treba vjerovati jer je već tisuću puta bila u krivu, sjetite se da nije svako krivo mišljenje jednako krivo, i kako je prihvaćanje da smo u krivu najbolji put da postanemo sve manje i manje u krivu. Oni koji šire predodžbu kako je za znanost jedino prihvatljiva potpuna slika stvarnosti, bez "rupa" i nepreciznosti, konačna i bespogovorna, u krivu su više od onih koji misle da je Zemlja ravna ploha.
